Izborni zakon moramo riješiti u roku od šest mjeseci nakon uspostave vlasti, izričit je jučer bio predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragan Čović nakon sastanka s Nerminom Nikšićem (SDP BiH) i Miloradom Dodikom (SNSD).
Da će biti tako može se naslutiti i iz formiranja međustranačkog radnog tijela u čijem će sastavu biti stari Dodikov lisac Sredoje Nović, HDZ-ovka s ozbiljnim izbornim kapacitetom Darjana Filipović i Nerin Dizdar.
A Boga ti, ko je Nerin Dizdar, upitat će me jučer jedan upućen poznanik. No, ma koliko bio upućen, ostalo mu je nejasno otkud Dizdar, ministar raseljenih osoba i izbjeglica u Schmidtovoj Vladi FBiH.
Ako ne znaju upućeni, tek će neupućenima biti teško da shvate. A Nerin Dizdar je očigledno kadar od povjerenja Nermina Nikšića, neko kome može vjerovati da ni slučajno neće spominjati građansku BiH, majorizaciju Bošnjaka, Bosanaca i Hercegovaca, evropske norme i presude za reforme Izbornog zakona… Takvo kadroviranje postaje Nikšićeva praksa u posljednje vrijeme, jer je predsjednik SDP-a svjestan da najveći broj kadrova njegove stranke ne gleda blagonaklono na ono što čini.
No, vratimo se Dizdaru, dobro plaćenom borcu za prava Bošnjaka u Stocu. Jer, kako su mediji svojevremeno pisali, Dizdar je u Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom primao platu u iznosu od oko 3.000 KM. Kada znamo kolika su primanja onih kojima je trebao pomagati i onih za koje se “zalagao” u Stocu, jasno nam je da je on na socijaldemokratiju zaboravio još u vrtiću. Zato nam je lakše shvatiti da je riječ o još jednoj presliki Nermina Nikšića u SDP. A kao i Nikšić i preslike imaju identične rezultate kada se pojave pred narodom – niko ih ne želi nigdje izabrati.
Zato, i pored činjenice da na deklaraciji Nerina Dizdara piše da je Bošnjak, nemoguće je povjerovati da će on zagovarati izborna prava tog naroda.
S druge strane, Dizdar je bio “aktivan” i u borbi protiv diskriminacije Bošnjaka u Općini Stolac, jer tamo kadrovi HDZ-a apsolutno kontrolišu političke procese i ne dozvoljavaju izbor Bošnjaka u skladu s Izbornim zakonom i normama konstitutivnosti.
Rezultat borbe Nerina Dizdara identičan je rezultatima borbi Nermina Nikšića – nema rezultata. Jer, Stolac uz Čapljinu i danas, godinu prije novih izbora, predstavlja mjesto u kojem se bošnjačka populacija tretira kao getoizirana masa.
Možemo li u tom slučaju vjerovati da će rezultati Nerina Dizdara biti drugačiji u konsultativnom tijelu u kojem kadrovi Čovića i Dodika imaju i mnogostruko veće znanje. Istovremeno, postavlja se pitanje hoće li se Dizdar tokom konsultacija ponašati kao Nikšić tokom konferencija za novinare i kukavičluk skrivati iza parola “nećemo stalno dizati oluje”, kao na primjeru muzeja HVO-a na mjestu logora. A ponašanje kompletne “Trojke” upućuje da je to jedino što bismo mogli očekivati, jer sve što je u ovih nekoliko mjeseci bilo sporno riješeno je po principu “da Dragane”, “da Milorade”.
Igra u kojoj tri politička faktora nose bošnjački politički kapacitet u vlasti a klimaju glavom na sve želje i zahtjeve separatista može imati samo jedan kraj – 2:0 za agresore i podjela Bosne i Hercegovine.
Reforma izbornog zakonodavstva je neophodna, tu zadaću dali su nam i predstavnici Evropske unije, ali nigdje ne piše, jer je nemoguće da piše, kako reforma Izbornog zakona mora skončati uvodom u stvaranje drugog entiteta na UZP-om okupiranom prostoru tzv. Herceg – Bosne.
Ali, ko ne uči iz historije, taj ne može znati kuda će sutra hoditi. Da su Bošnjaci znali prije izbora ono što znaju danas, sarajevska “Trojka” ne bi imala kapacitet ni za političku tribinu, a kamo li za vlast. Jer, Nermin Nikšić je i prije bio vlast i Bošnjaci na UZP-om i genocidom okupiranoj teritoriji (dejtonski naziv Rs) najbolje znaju posljedice Nikšićevog (SDP-ovog) stajanja na ludi kamen s Dodikom i isporučivanje Zakona o prebivalištu kao najjačeg oružja SANU planerima za okončanje etničkog čišćenja.
Danas je tako na okupiranoj teritoriji dejtonskog naziva Rs lakše pronaći drago kamenje nego Bošnjaka koji se nešto pita. A to je posljedica principa SDP-a da “ne podižu oluje” kada im neprogramski partneri daju parče vlasti i slobodne ruke da harče budžete.
I sve dok Nikšić nije spreman “na oluje” i uživa na budžetskom maestralu, opasnost predaje Bosne i Hercegovine onima koji je hoće podijeliti raste do nivoa potpune frustriranosti ne samo onih koji nisu glasali za “trojkaše”, već i velikog broja njihovih glasača.
Izgradnja države dugotrajan je i mukotrpan put, ali političko klizište koje je doživio takozvani probosanski blok moglo bi državu Bosnu i Hercegovinu gurnuti u konsocijativni model i u konačnici raspoloviti na srpski i hrvatski dio.
Budu li Bošnjaci dozvolili da ih Nerin Dizdar brani, zajedno će s državom kliznuti u nestanak. Jer, Nikšić ne voli oluje, a oni s palube uvijek slijede naredbe.
