Do mostarskog muhabeta neprogramskih partnera u državnoj vlasti ipak se nije uspio probiti haški šunjavac. Barem se tako da iščitavati iz ushićenosti današnjeg domaćina Dragana Čovića. Haški šunjavac sigurno je ostao na lijevoj strani Neretve.
A u gradu na Neretvi danas su evocirane neke uspomene, nakon što nam je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić saopćio da se obnavljaju porušeni mostovi ljubavi i prijateljstva. Ne znam je li ga možda na to asocirala nedavna snimka rušenja Starog mosta, ali Nikšić više djeluje kao da je zapeo u vremenu ekranizacije partizanskog rušenja i komunističkog obnavljanja starih mostova. Takvo mu je razumijevanje, a i govor.
No, Čović je ipak rječitiji i kapacitiraniji od Nikšića, pa zato vrlo svjesno nastavlja s propitivanjem karaktera rata, kao da su presude za hrvatski i srpski UZP bile prije stvaranja svijeta.
Od Dodika, također, nismo očekivali da će aktuelizirati priču o presudi Stanišiću i Simatoviću. Ali na njegovom licu vidjeli smo strah od novinarskih pitanja upravo o tome. Bio je spreman pobjeći netom nakon obraćanja, pa je Čoviću na uho prošaputao “hoće li to i pitati”. Odgovor da hoće, nije ga nimalo obradovao.
Za razliku od novinara, Dodika su obradovali partneri, obećavši mu skorašnju zajedničku sjednicu entitetskih vlada. Karta je to iz rukava, koju Dodik željno iščekuje. Ta sjednica mogla bi poslužiti kao replika nekih ranijih pokušaja rasparčavanja državne imovine i rješavanja tog pitanja bez državnog zakona.
Već samo dogovaranje zajedničke sjednice je Dodikov gol u gostima, jer način na koji predsjednik Rs djeluje daje nam za pravo da strahujemo od konačnog ishoda tog zasjedanja. Dodik je svjestan kakvu je priliku dobio kroz partnerstvo bez programa, pa je teško vjerovati da će propustiti priliku da odlučivanje o ključnom pitanju spusti na nivo entiteta.
I zato je u Mostaru bio jasan s porukom – što nismo dogovorili danas, dogovorit ćemo sljedeći put.
Još jasniji je bio Dragan Čović. Manipulator sa stilom, vjerovatno uz Dodikovu pomoć, uspio je osigurati da Izborni zakon bude paket za sebe, a sva ostala pitanja koja Evropska unija traži da budu u jednom paketu.
Kako reče predsjednik HDZ-a, u paketu je 31 pitanje. Stoga je pitanje zašto je Izborni zakon izvučen, ako znamo da je izborni okvir naveden u 14 prioriteta iz mišljenja Evropske komisije. Čoviću se očito žuri, partnerima je dao rok od šest mjeseci nakon uspostave vlasti i od toga neće odustati. Danas je dobio i operacionalizaciju svojih želja, jer u “timu” koji nešto treba da pripremi će imati Dodikovog Novića, svoju Filipović i Nerminovog Dizdara. Dakle 2:1 za Čovića.
Činjenica da je Bosna i Hercegovina država koja sada ima dvije presude koje rat devedesetih definišu kao agresiju Srbije i Hrvatske i da je neophodno redefinisati njeno uređenje, očito ne probija zidove potkapacitiranosti Nermina Nikšića.
Da je suprotno, predsjednik SDP-a, danas ne bi stajao na golu dok Dodik i Čović igraju viktorije i rešetaju ga rješenjima koja Bosnu i Hercegovinu vode u nestanak. A Izborni zakon, onako kako ga zagovaraju Čović, Ambasada SAD i OHR, nije ništa drugo do ovjera faktičkog stanja i uređenje Bosne i Hercegovine na principu federalizma i u konačnici sastavljene države.
Da je neprogramska koalicija prilika za nasljednike politika dvostrukog UZP-a da dovrše posao u Bosni i Hercegovini, znali smo i kada je dogovarana. Protokom vremena, sve je jasnije šta je bio plan onih koji su inžinjeringom i primjenom diplomatske sile usmjerili političke vodotoke.
Pitanje koje se nameće nakon mostarskog muhabeta glasi – ima li u Bosni i Hercegovini snage da se suprotstavi silama koje nastoje efektuirati dvostruku agresiju i prateće posljedice poput etničkog čišćenja, genocida, dvostrukog UZP-a…
To pitanje naročito bi moralo buditi stare strahove u Sarajevu, jer količina iluzije proizvedene danas u Mostaru, a na koju je pristala sarajevska “Trojka”, upućuje na samo jedan ishod borbe koje nema. Jer, osim što je današnji lider “Trojke” Nermin Nikšić potkapacitiran i da shvati stvarnost oko sebe, on pristaje biti najveći iluzionista čak i na Čovićevoj rečenici o “istim stranama u ratu”. Takav Nikšić, umjesto odgovora Čoviću, nudi priču o zakonu kojim će svi logoraši imati ista prava. Dakle, oni koji su htjeli okupirati BiH, čije su vojske i države presuđene za UZP i genocid imat će ista prava kao i oni koji su goloruki zatvarani zbog imena i vjere i koji su tjerani da na kuće kače bijele plahte.
Gledajući mostarsku iluziju o idili, pomislih da Nikšić nije ni čuo za presudu obavještajnom vrhu Srbije za UZP u BiH. Kod Dodika se s druge strane vide debeli podočnjaci, jer onaj ko slijedi put svoje ideologije ne spava, nego radi na njenoj realizaciji. Dodik je danas bio čudan, jer je morao da laže pomirljivim tonom, ali uprkos tome, u konačnici je pobjednik.
Nastavi li se neprogramska utakmica igrati u viđenom ritmu, Čović će uskoro osim titule Zrinjskog, slaviti i izbornu, a vrlo moguće i teritorijalnu Herceg – Bosnu.
A ti Bošnjače čekaj da Nikšić obnovi mostove. I dočekat ćeš – zeleno busenje.
