Nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt suspenzijom Ustava entiteta FBiH nametnuo vlast po mjeri OHR-a i njegovih šefova, očekivalo se da će na nižim nivoima (kantonima) doći do uspostave sinhronizovanog političkog mehanizma. Jer, nakon ataka na ustavno – pravni proedak i isključivanja Bošnjaka iz sistema odlučivanja, bilo je neophodno organizovano djelovanje probosanskih snaga u prostoru koji je u tom trenutku ostao jedini slobodan.
I djelovalo je da će formiraje vlasti u tri dominantno bošnjačka kantona biti u neku ruku prilika za gerilsku politiku partizanskog tipa kojim bi se nastojalo oduprijeti kolonijalnom pristupu međunarodne zajednice. Jer, na toj gerilskoj političkoj strani bili su oni koji su se oduprli kliještima moći oličenoj u OHR-u i ambasadama SAD i Velike Britanije.
U konačnici se ispostavilo da je samo tako djelovalo. Jer, od gerilske politike na kojoj su se zbog sudbine Bosne i Hercegovine morali kapacitirati budući projekti ostala je samo gorčina neuspjeha. Ta politika morala je u lošem momentumu po državu i društvo biti kohezivni faktor okupljanja svih snaga, umrežavanja i prilagođavanja, kako bi se kada dođe vrijeme pretvorila u ozbiljan politički mehanizam spreman da se nosi i sa daleko snažnijim faktorom međunarodne zajednice.
Formiranje probosanskih vlada na temeljima projiciranih gerilskih politika u USK i TK, a nakon pola godine i u ZDK davalo je naznaku mogućeg uspjeha. A onda se sve urušilo kao kula od karata. Ili, ispravnije rečeno, srušeno je zarad nemilosrdnih, pa uzet ću slobodu i kazati antidržavnih interesa, grupica i pojedinaca. Jer, to je jedino tačno. I ma koliko priču o kolapsu ideje o probosanskoj borbi uljepšavali oni koji su najodgovorniji za taj kolaps, u konačnici je jasan zaključak da čak ni najveća bošnjačka i recimo probosanska partija ne uspijeva da se izbori s grupicama koje targetiraju funkcionalna javna preduzeća za lična bogaćenja pod zastavom patriotizma. I može se Bakir Izetbegović vaditi na priču o pismu i protivljenjima takvim grupicama, ali bez ozbiljnih rezova sve to nema smisla, jer te interesne grupice slomile su duh i tijelo probosanskog bloka.
SDA je zbog prvenstveno američke politike izbačena iz vlasti nakon izbora, a SDA je zbog tajkunske politike svojih ljudi srušila probosansku priču otpora. Jer, priča o probosanskom danas nema opipljive oslonce, najveća stranka nema niti jedan adut kojim bi moguće partnere ubijedila da im vjeruju. Jer, sve koji su bili partneri s njima, iz ovih ili onih razloga, su prodali zbog interesa nezasitih kadrovika kojima budžetska kesa nikada nije dovoljno duboka.
I sve dok ne promijeni odnose unutar same sebe, SDA i njen lider, ali i njeni kadrovi, nemaju ni pravo ni osnov pričati šta bi ko i kako trebao uraditi. Jer, najveća stranka u BiH ostavila je na cjedilu one koji su zbog države sami otišli u opoziciju. A takvo djelovanje zove se izdajom.
Basmislica, reći će nam predsjednik Glavnog odbora SDA Safet Softić na pitanje je li tačno da je on jedan od predvodnika procesa razbijanja probosanskog bloka na kantonalnim nivoima. A besmislica je zapravo ono što on danas govori da “SNSD i HDZ vode projekte dok je trojka inferiorna”. Jer, da bi imalo smisla SDA mora imati viziju i spremnost da mijenja takve politike. Da bi to bilo moguće mora imati partnere, a da bi imala partnere mora prvo pritegnuti uzicu očito raspojasalim interesnim tajkunskim grupicama. I da, besmislica je da to što je trojka inferiorna u odnosu na SNSD i HDZ oslobađa SDA od odgovornosti. Opozicija nije vlast, ali je i dalje ozbiljna pozicija u parlamentarnim klupama iz kojih se štošta može uradti, ukoliko se misli o državi a ne ličnim računima.
A Narodni evropski savez i Stranka za BiH su najbolji pokazatelji. Prvo, otišli su u opoziciju kada su mogli biti vlast, a drugo njihovi kadrovi za razliku od manje više kritizerskog djelovanja SDA ipak u parlamentima šalju inicijative, zakonske prijedloge i slično. Demokratska fronta, također ima adute u djelovanju kroz parlamente. SDA ih nema, jer boravak u vlasti ih je očito lišio mogućnosti i kapaciteta da kao opozicija nude rješenja.
No, vratimo se mogućnostima borbe kroz gerilsku politiku probosanskog bloka. Nije li trojka kao projekat upravo krenula na temeljima kantonalne borbe s SDA. I to samo u jednom kantonu, onom sarajevskom. S tog nivoa se podigla na federalni, a potom i na državni. Trojka je imala pomoć međunarodne zajednice – ja, i? Da se održala kako je morala probosanska politika u tri kantona imala bi plebiscitarnu podršku svih onih koji Bosnu i Hercegovinu žele vidjeti kao modernu državu, cjelovitu i približenu EU i NATO.
Tuzlanski je najmnogoljudniji kanton u državi i igra značajnu ulogu u izbornim kalkulacijama, a ni ZDK odnosno USK nisu zanemarivi gledajući spram biračke baze. Talas koji je bio projiciran da krene iz ta tri kantona lako bi se proširio i na Kanton Sarajevo, ali i dalje, jer istinskim patriotama ove zemlje neophodan je politički projekat kojem će vjerovati i kojeg će izabrati zbog čvrstih osnova na kojima je uspostavljen. A sada je sve to onaj vještački dim studijskih emisija u kojima se oni koji misle da su lideri peru za političku moć tajkuna koji im tepaju onako kako predsjednicima dolikuje.
Pat pozicija u istinskom dijelu probosanskog bloka znači lagodnu poziciju onih koji su pristali biti marionete međunarodnih protektanata Bosne i Hercegovine i partneri secesionista kojima ispunjavaju želje. Taj blok sada je u prilici da ništa ne radi, prepuštajući inicijativu Dodiku i Čoviću a da opet računa na dobre izborne rezultate. Da pojasnimo Softiću i SDA, to nije besmislica, već de facto najpogubnija posljedica neodgovornog pristupa SDA u kriznom vremenu.
No, u svakom zlu ima nešto i dobro, a jedino dobro u raspadu ovakvog mehanizma probosanske politike je činjenica da sada znamo ko mora na začelje patriotskih kolona. Jer, ko nije sposoban da vodi i upravlja, prinuđen je da sluša i djeluje po uputama. SDA mora prihvatiti da je i definitivno izgubila ulogu lidera i što se to prije desi, to će biti lakše doći do oblika organizovanja političkog mehanizma koji u suštini ima gerilski, a na povšini diplomatski pristup.
Jer, bez obzira što je najveća stranka, SDA je sada na diobi između dva bloka, onog koji lagodno lahori u kompoziciji sa SNSD i HDZ i onog koji ima ozbiljan probosanski karakter ali ne i dovoljnu moć.
Pred SDA bi morao biti jasan izbor, ali prije bilo kakvog novog pokušaja, ta stranka mora riješiti ključni problem poznat od ranije istaknut nakon kolapsa u USK. Organi SDA moraju donijeti odluku je li bitnija državotvorna politika ili tajkunska struktura. U slučaju izbora prvog imat će ozbiljan koalicioni kapacitet. Izaberu li drugo nije isključeno da postanu bošnjački SDS, svima podjednako prepoznatljiv, nikome dovoljno poželjan. A to je opasno i po SDA i možda još više po državu. No, odluka se mora donijeti čim prije, jer razvlačenje definisanja pozicija stvara vakuum za mešetarske politike!
Piše: Rasim Belko @rasimbelko / Patria
