U Sarajevu će danas pod zastavom Dragana Čovića biti održana još jedna repriza predstave za javnost u kojoj dvojica političkih mačaka progone tri sarajevska politička miša dok im ne ispune sve sa liste želja.
Ova repriza te predstave će biti tim opasnija jer je u političkom nevaktu po državu Bosnu i Hercegovinu, a koordinisane aktivnosti Čovića i Milorada Dodika vrlo lako bi mogle rezultirati da im miševi svojom nesposobnošću i predanošću foteljama isporuče sve neophodno za stvaranje zajednice država kao preduslova konačnom raspadu Bosne i Hercegovine.
Sve to dolazi nakon serijala političkih predstava kojima su Dodik i Čović uspjeli podići tenzije na onaj nivo u kojem će internacionalna zajednica opet više voditi računa da ne dođe do rata, a ne da se sačuva međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina. A to i jeste cilj dobro uštimanih rušilaca te države, koji uspijevaju nametnuti diskurs u kojem priznaju ono što im odgovara, a uz pomoć internacionalne zajednice odbijaju sve što im ne odgovara.
Tako Dodiku ne odgovara Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH koji u rijetkim momentima svjesnosti i učini ponešto da zaustavi rušilački pohod politika u Rs na ustavno – pravni poredak BiH. Pitanje je, ako Dodik ne priznaje Schmidta i uz bulumentu istomišljenika i savjetnika, osporava njegov mandat, je li onda priznaje Valentina Inzka kao visokog predstavnika i zaziva njegovo vraćanje.
Ne, jer ni Inzko nije odgovarao Dodiku, naročito zbog izmjena Krivičnog zakona i zabrane negiranja genocida. Ali, Dodik igra takvu igru u kojoj međunarodni eksperti ispadaju nižerazredni naivci. Jer, Dodik ne priznaje nikog ko je svojevrsna brana njegovim interesima. Dodik brani Dejton, osporava dejtonske kategorije, Dodik napada Guterresa i UN koji nisu dio Dejtona, svjesno ih uvodeći u kaljužu bosanskohercegovačke krize, a pošto mu ne odgovaraju njihovi stavovi, onda ih ne priznaje. I tako, malo priznaje, malo ne, sve ovisno od igre koju igra i interesa koje želi ostvariti u toj igri.
To i jeste bio razlog zašto se Željka Cvijanović po nalogu Dodika obratila Antoniju Guterresu, jer uvlačenjem genseka UN-a u naš unutrašnji problem igru diže na viši nivo.
Istovremeno, Dodik ima ozbiljan oslonac u mudrom Čoviću kojem su antidržavne aktivnosti i blokade bukvar koji je odavno naučio. Naizgled, Čović nije direktna podrška Dodikovim aktivnostima. Ali, sve što je uradio otkako Dodik proizvodi krize u Bosni i Hercegovini tjeralo je vodu na Dodikov mlin. I malo ko ima pravo i sumnjati da Čović zapravo nije najjača Dodikova snaga u secesionističkim udarima na državu.
Zapravo, igru jedino nisu provalili oni koji bi trebali biti odbrana navali Dodika i Čovića. No, to nikoga više i ne čudi. Primarno, trojicu političkih miševa koji istrčavaju na teren separatističkim mačcima, nije izabrao narod koji je za ovu državu žrtvovao najbolje sinove i kćeri. Nije ih izabrao čak ni dio naroda koji voli ovu državu, a živi izvan nje.
Tri politička miša izabrao je američki ambasador Michael Murphy, koji je odavno s pozicije predstavnika svoje države prešao u namjesnika s ciljem da riješi Bosnu i Hercegovinu, po modelu kako su je željeli riješiti njegovi sunarodnjaci početkom devedesetih. A kada prodržavne snage bira namjesnik sumnjivih namjera, još mu se u tome pridruži HDZ-u odani evropski namjesnik Johann Sattler, uz tradiconalno odane Britance, mogućnost podjele države sve je vidljivija.
S obzirom da je trojka političkih miševa i kreirana da ne proturiječi planovima Dodika i Čovića, jasno je da odgovornost zaštite države leži na političkim subjektima koji nisu pristali biti miševi koji bi izdali domovinu zarad parčeta vlasti.
Te politčke strukture koje su ostale izvan patronata internacionalnog bloka za predaju države, odnosno njeno uvođenje u sistem državne zajednice moraju pronaći odgovore koji će onemogućiti realizaciju opisanih planova.
Dio tog plana moraju biti hitna politička rješenja upućena u parlamentarne procedure na državnom nivou, kojima će se jasno povući linija između prodržavnih i onih koji marljivo rade za separatističke snage.
Drugi dio plana mora biti mobilizacija narodnih masa koje će kao i 1992. godine izaći pred Državni parlament i jasno poručiti da je ovo država Bosna i Hercegovina, koja mora opstati zbog sudbina svih nas koji je volimo i spremni smo je braniti zvali se Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili Bosanci i Hercegovci.
Jer, samo narodne mase u masovnom mirnom okupljanju mogu zaustaviti koaliciju kreiranu za konačno rastakanje države. I to ne onakve narodne mase koje smo vidjeli u pokušaju zaustavljanja Schmidta, nego mnogo masovnija okupljanja s jasno definisanim ciljevima i spremnošću da blokiraju Državni parlament.
Koordinacija sadašnje opozicije i naroda zabrinutog za put kojim se usmjerava država Bosna i Hercegovina mogu spriječiti izdajnike da izvrše zadatu misiju i separatiste da realizuju zadatke Beograda i Zagreba.
Uzdati se u one koje Dodik ne priznaje i koji su već u više navrata dokazali da nisu spremni ući u politički ring s njim isto je kao i nadati se da će se tom Dodiku suprotstaviti koalicija političkih miševa iz Sarajeva.
Rezultat će biti isti. Zato Dodika i Čovića moramo zaustaviti mi čiji su očevi i majke zaustavljali njihove idole i prethodnike. Jer, naša sudbina je neodvojiva od sudbina države. Pa razmislimo i razmislite!
