I bilo je! Oktroisanje federalne vlasti po modelu kralja Aleksandra Karađorđevića. Isključivanje bošnjačkog glasa putem antidemokratskog reglera visokog predstavnika. Najava trećeg enetiteta kroz hitnost izmjena Izbornog zakona i djelimičnih izmjena Ustava BiH. Plinovodi za potpuno gušenje bosanske državnosti i Bošnjaka. Separatizam za veliku Srbiju…
Bilo je svega u samo nekoliko proteklih mjeseci. Bit će i narednih, Milorad Dodik i Dragan Čović naređuju, probrani američki pijuni klimaju glavom i viču ‘yes, excellency’. I trajat će. Put koji je Bosni i Hercegovini trasiran u posljednjih desetak mjeseci vodi u Open Balkan, posljednju stanicu lažnog euroatlantskog puta. Jer, kome voz ide kroz Štrpce, on blagostanje gleda iz raja. Kao šehid. A tamo je završio vjerujući u tuđe ideje.
Svojih nema, jer je naučio da mu sudbinu kroje drugi. Turci, Austrougari, Nijemci, partizani, četnici, Amerikanci… Nikada do sada bošnjački narod nije imao svoju sudbinu u vlastitim rukama. A vrijeme iza nas i ispred nas dovodi u pitanje ispravnost preuzimanja te sudbine u vlastite ruke. Jer, pokazivali su i dokazuju da su najbolji primjeri one izreke “daj mu vlast pa ćeš vidjeti kakav je”. A Bošnjaci su bili i imali vlast u nezavisnoj Bosni i Hercegovini.
Ali, kriza duhovnosti tog naroda je svakom minutom političkog djelovanja rasla. I narasla do nivoa ekstremne licemjernosti i samodopadnosti. Od političara kao sluga narodu skoro ubijenog u agresiji dobili su političare gospodare. Na dunjaluku jače od samog Stvoritelja svjetova. Posljedično, Bošnjaci, oni izvan politike postajali su svjesni prednosti podobnosti. A nesvjesni ambisa u koji vodi ta podobnost. Jedno jutro su se probudili, bez časti i morala, ali ovaj put i bez gospodara. Došli su neki drugi, isto se zovu Bošnjaci, samo su oni još gori ovozemaljski bogovi. Sada se Bošnjaci bore kojim putem da najbrže promijene gospodara. Kao u vremenu džahilijeta, neću boga isklesanog ovako, hoću onako. Nikada niti jedna skupina muslimana, a Bošnjaci su većinski muslimani, nije više išla u džamiju a manje vjerovala u Boga i njegove odredbe.
Bošnjaci su izgubili duhovnost. A bez toga nema ni socioloških vrijednosti. Društvo podređeno lažnim gospodarima, odnosno podaničko društvo nema drugog puta do li ambisa. Jer, to društvo nema ko povesti ka izbavljenju. Besmisao života koji žive Bošnjaci je postao potpun. Sve se pretvorilo u utrkivanje u podaništvu i sluganstvu. Malo je onih koji su još izvan tih okvira gubitničke mase i koji smiju misliti samostalno i reći to što misle. Ali, oni su radikali, idioti, kurvini sinovi, botovi i šta sve ne. Još manje je onih koji slušaju te misleće. Jer, kada im zakače etikete onda slobodnomisleći postaju ekstremni dio društva koji skalpelski precizno treba odsjeći. A i kako bi narod kojeg decenijama uče “šuti, svoj ti pos’o” mogao podići glas i vjerovati u mogućnosti i promjene. Takav narod nema genetiku za mišljenje i vjerovanje onima koji misle. Takav narod u koju god instituciju ide kreće s mišlju da tamo rade bogovi naše zbilje, a šta se u džahilijetu nosi takvim bogovima do li darovi ili ti ga žrtve.
I kao takvi, Bošnjaci, narod džahilijeta maskiranog islamom, se čudi zašto mu političkom scenom vlada rusvaj. Rusvaj koji je same te Bošnjake iscjepkao na politička plemena. Ovdje stranke zapravo odavno ne postoje po političkim nomenklaturama, ovdje su to plemenske vođe i njihove zajednice. A tamo gdje svako pleme vodi politiku za sebe, nema države, jer ona je mnogo veća organizaciona šema od plemena.
Zato nam je i bilo sve pobrojano s početka teksta. Jer, svi oko nas imaju ideje, a svim tim idejama zajednički sadržalac je NESTANAK BOŠNJAKA! I na dobrom su putu. Bošnjake, opisane kakvi su, dodatno su obezglavili i obezvrijedili. Nametnuli im vlast po mjeri tuđina gospodara, jer Bošnjaci nisu mogli izabrati između sebe. I nastave li se ovakvi trendovi i tokovi neće proteći mnogo vode, a Bošnjaci će tim tuđinima isporučiti ono za šta su ginuli njihovi najčasniji sinovi i kćeri.
Jer, današnji Bošnjak, društveno – politički mnogobožac nema ideju, jer i ono malo mislećih stjerano je u kut radikalizma. No, kako god se to zvalo, pa i radikalizam, on će se Bošnjacma morati desiti. U prostoru u kojem živimo radikalizam se ispostavlja kao jedini mogući povratak u demokratiju. A demokratija je trenutno na aparatima i teško opstaje.
No, osim tog radikalnog puta ka demokratiji Bošnjaci moraju početi još jednu radikalnu promjenu. Poput reza kojim hirurg odstranjuje bolesno tkivo. A najbolesnije tkivo Bošnjaka su upravo politički isklesana božanstva koja vrlo često prizivaju spremnost Bošnjaka da i životima brane Bosnu i Hercegovinu. I sami će oni za sebe reći da su spremni životima braniti Bosnu.
No, ni te deklarativne spremnosti za odbranu Bosne nema u slučaju kada moraju dati fotelju za odbranu Bosne i Hercegovine. Politički rusvaj koji su ostavili iza sebe pokrivaju pokličima ugroženosti, nesvjesni da su upravo oni bakterija koja je ugrozila i Bosnu i Bošnjake.
Radikalno nije apriori loše. Zato je radikalna promjena i duhovnosti i sociološkog i političkog života Bošnjaka neophodna za odbranu Bosne i Hercegovine. Ona podrazumijeva ozbiljne rezove koji bi otvorili put zdravom duhovnom, političkom i sociološkom tkivu Bošnjaka. A to je preduslov za oslobađanje od vjerovanja u političkog natčovjeka. Tek poslije možemo razgovarati o drugačijem pristupu obrazovanju, ekonomiji, demografiji, a u konačnici odbrani i napretku Bosne i Hercegovine!
