Kreatori politika Zapada na Balkanu u posljednje tri godine napravili su nekoliko grešaka koje su se u konačnici pokazale kardinalnim i prilično opasnim po stabilnost ove regije.
Prvo su srušili Mila Đukanovića, odnosno njegov DPS, a vlast prepustili klerikalno-kvislinškim segmentima u Podgorici čija su programi i politike kreirane u Beogradu i Moskvi. Pod parolom Milo je predugo, Milo je komunistički, Milo je kriminalni, zapadnjaci predvođeni Njemačkom na vlast u Crnoj Gori doveli su takozvane litijaše, koji su svakim potezom od dolaska do danas pokazivali antizapadnu politiku i neupitnu odanost Srbiji i Rusiji. Čak je u konačnici pod znak pitanja stavljeno i crnogorsko članstvo u NATO-u.
No, Milo je preživio, martovski predsjednički izbori su mu prilika da se vrati i s osvježenim DPS-om krene ili nastavi pravcem kojim je išao prije 2020. godine.
Kreatore zapadnih politika na Balkanu stoga se s pravom ima pitati šta su to napravili osim teškog blata i zamalo bratoubilačkog rata u Crnoj Gori, kojoj su svezali i ruke i noge lažući joj kako pomažu da postane članica EU.
Skoro isti scenarij kreiran je u Bosni i Hercegovini. Jedina politička opcija od svih koje su bile na vlasti u punom kapacitetu u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini targetirana je s namjerom uklanjanja po recepture za DPS.
Bakir Izetbegović i Stranka demokratske akcije prema tim kreacijama zapadnih politika označeni su kao problem iako su svih godina i decenija, bili vlast ili opozicija, pratili upravo politike kreirane na Zapadu.
Zato se da zaključiti da zapadnjaci kroz svoje djelovanje zapravo ciljano sapliću sve one koji uporno dokazuju da su za eurointegracije i da su u potpunosti posvećeni tom putu. Pitanje koje proizilazi iz tog zaključka glasilo bi da li to politikama Zapada ne odgovaraju proevropske i proNATO politike u ovom podneblju?
Jer, ti kreatori su projekcijom političkih snaga od nasljednika komunizma do odbjegle djece SDA kreirali višestranački konglomerat s isključivo jednom misijom – eliminacijom SDA. A, uspjeli su zapravo samo eliminirati Bakira Izetbegovića iz Predsjedništva, dok je SDA u zakonodavnim tijelima ostala ozbiljna snaga koju sve teže savladava konglomerat kreiran da preuzme vlast.
Identično kao i u Crnoj Gori, samo što su tamo eliminirali stranku, ovdje predsjednika.
Čak su i marketinški pravci kampanja u kojima su sa zapada probrani kadrovi trebali izgledati odlično vrlo slični u Crnoj Gori i BiH. I u Podgorici i u Sarajevu nametana je priča o predugoj, čak i autokratskoj vladavini Đukanovića i Izetbegovića. Potpuno su zapadni mozgovi zaboravili da u Hrvatskoj HDZ vlada koliko Milo i Bakir u BiH. Da je u Srbiji Vučić zapravo sljedbenik istog lanca kojem su pripadali svi osim Zorana Đinđića.
Zaboravili su i na činjenicu da na političkoj sceni Bosne i Hercegovine također postoje i HDZ i SNSD koji decenijama bivstvuju na vlasti, ali im to nije problem. S druge strane lideri HDZ-a BiH i SNSD-a Dragan Čović i Milorad Dodik, kao i Aleksandar Vučić pa i značajan dio hrvatske politike su u bliskim vezama s agresorskim režimom u Moskvi.
I dok građanima Bosne i Hercegovine prodaju šarene laže o evropskoj i NATO budućnosti zapadne politike direktnim miješanjem utiču na to da državu BiH vode upravo oni koji javno i bez ustezanja poručuju da neće u NATO, da će razmisliti o EU i da nikada neće pristati da uvedu sankcije agresorskoj Rusiji. A to nikog ko Bosnu i Hercegovinu gleda realnim pogledom i ne iznenađuje, jer to su politike koje slijede ratne zločince, negiraju presude međunarodnih sudova, provode diskriminaciju…
Ali to nije dovoljno Johannu Sattleru, šefu Delegacije EU da shvati s kim ima posla, pa umjesto oštre note u Brisel i upozorenja na Dodikovo ponašanje, on ide Dodiku na noge i smiješi mu se dok apsolutni vladar entiteta Rs namjerava uvesti Lukašenkov zakon o progonu novinara.
Ni američkoj administraciji na isturenom diplomatskom mjestu u Sarajevu ništa Čovićevo i Dodikovo antievropsko ne smeta, dapače, smeta im SDA i Izetbegović. Slično je s Britancima, ali i velikom broju članica EU.
Jer, svima njima nije problem kada Vučić u arapskoj zemlji, među trgovcima najmodernijeg i najubitačnijeg oružja, kaže hrvatskim vojnicima: “dobri ste, ali srpska vojska je i jača i naoružanija”. Ništa im ne smeta ni kada Vučić naručuje dronove samoubice, povećava vojne snage. Ne smeta im ni paradiranje ruskih i srpskih dobrovoljaca po Banjaluci i Istočnom Sarajevu.
Ali im smeta kada Izetbegović kaže “prebrojali smo se”. Od toga se uz pomoć medija plaćenika kreira virtuelni požar u javnosti, kako je Izetbegović zapravo najavio rat. A nije, de facto je najavio samo ono što i bez najave znamo – da i danas kao i jučer postoje i postojat će snage spremne da i od Vučićeve i od hrvatske vojske brane Bosnu i Hercegovinu.
I po svemu sudeći to i jeste najveći problem. Zato kreatorima zapadnih politika na Balkanu i trebaju SDP, NIP, Naša stranka i sateliti, pa makar i sa ruskim partnerima, regionalinim hegemonistima, fašistima i secesionistima.
Očito je da kreatori sa Zapada spremaju neko novo preslagivanje u kojem Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci skupa s Crnogorcima trebaju pristati na dobrovoljnu predaju i odanost Beogradu i Zagrebu!
Baš zato se bosanske orke i crnogorske dritanovke boje dešavanja naroda. Jer, i najvećim laicima unutar naroda Bosanskog i Crnogorskog jasno je da SDA i DPS predstavljaju smetnju ostvarenju Karađorđeva!
Znaju Bosanci i Crnogorci da onaj ko se ne odbrani, ne zaslužuje ni da živi!
