I u pravu si Nebojša Vukanoviću, nikada niže prodržavna politika Bošnjaka, Bosanaca i patriotski orijentisanih Srba, Hrvata i ostalih nije pala do oktobarskih izbora 2022. godine. Istina, niže može uvijek, ali političko djelovanje predstavnika gore pobrojanih nikada nije bilo u tolikoj mjeri usmjereno protiv države Bosne i Hercegovine, njenih institucija, organizacija i slično.
Jer, kako objasniti da su se oni koji mantraju pričom kako su oni spremni da učine svi kako bi Bosnu i Hercegovinu poveli naprijed udružili na čudnim principima, tvrde državničkim, a rade sve da dokažu suprotno. Tako smo došli u sitaciju da bošnjačka politika lomi koplja u međusobnoj borbi kako se dodvoriti Srbima. I kojim Srbima.
Onima koji negiraju genocid, slave zločinačke generale ovih i prošlih ratova, nikada ispred entiteta ne stavljaju državu, ali se lijepo češljaju i onih koji negiraju genocid, veličaju, uz to i pomažu, zločince ovih i slave kasapine onih ratova, uvijek ispred države stavljaju entitet i nikada ne rade mimo stavova Srbije.
Slomilo se tako jedinstvo bošnjačke, nacionalne politike stvarano na krilima jačanja države na onom dijelu njene teritorije na kojem je ima sve manje.
Hodalo se od Malmea do Frankfurta. Skupili glasovi i sada se u želji za pozicioniranjem prodaje ta ista država.
Ćamil Duraković negirao je prije izbora da sarađuje sa SNSD-om, a poslije izbora otrčao u Banja Luku, a nakon toga zakleo na vjernost RS i njenom predsjedniku okruženom trobojkama.
A onda je došlo do izbora između dvije gore navedene vrste srpske politike. Pokret za državu, je poput ranijeg Pokreta za Prijedor, prestao da postoji i prije nego je počeo da djeluje. Hoće Vojin Mijatović u Dom naroda, hoće Sevlid Hurtić u ministarstvo, hoće Mirsad Duratović u čelo NSRS, traže sebe i Saša Grbić i Andrea Gajić. I da bi to dobili očito su spremni igrati na sve karte. Pa i one da u borbi između dvije politike zakovane na Memorandumu SANU-a oni odlučuju koja će da vlada. I koju god da su izabrali ona je antibosanska, ali koga briga. Pozicije su bitne.
I najgore u svemu, tih pet političkih patuljaka, pogubljenih u magli vlastitih interesa, nisu najveći krivci za ishod te unutarsrpske borbe, ma kakav on bio.
Krivci su na višem nivou. Političkom i akademskom. Ponajviše krivice ide na teret Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Institucije koja je postala sama sebi svrha. Institucije koja nema nikakvog stava, odraza na političko djelovanje.
Akademije koja nosi naziv države, ali ta je država zanima kao i Dodika. Pogledajte njihove projekte pa pronađite nešto državotvorno. Nećete naći, a pogotovo nećete naći memorandum interesa bosanske države. Ne smiju, ne znaju ili im se može tako, po ovu državu je posve nebitno.
Dok nas s obje strane granice okupiraju politike na zloćudnim akademskim memorandumima SANU i HAZU, naša akademija se bavi položajem grada Sarajeva u lokalnoj samoupravi. Moglo bi se o njima romane pisati, ali nema potrebe. Beznačajne treba držati beznačajnima i na njih ne trošiti vrijeme. Ali ni novac, pa bi neka buduća vlast trebala razmisliti o finansiranju te anemične institucije shodno njihovom djelovanju.
Drugi faktor koji je veći krivac od petorke u Pokretu su političke stranke u Sarajevu. Doduše i one su podijeljene u dva bloka. Jedan je blok onih koji su poput gladnog geparda zagrizle za mamac vlasti. Strankama osmorke je lako dogovoriti se s Čovićem i Dodikom oko Izbornog zakona, projekata antidržavnog karaktera, oko budžeta bez obzira na sadržinu. Jer, znaju te osmorke da bez takvog ponašanja neće dugo ostati na vlasti.
Teret tu posebno spada na SDP, koji se zarad stinošićarskih interesa svog banjalučkog pulena upleo u kolo koje može biti pogubno po politički status te stranke u budućnosti. NIP je opasan, ali prolazni politički akter na bh. sceni, jer nije ni napravljen da bi politikom slijedio neku ideologiju, već da bi ispunjavao želje, onih izvana i onih unutra. Ostali su manje više korisne ruke u ovisnosti o potrebi.
SDA i DF kao perjanice drugog bloka snose prilično odgovornost što su zbog kratkovidosti svoje politike dopustile da u Republici srpskoj budu nasamarene. Vidljivo je to u ponašanju doskorašnjih SDA perjanica unutar Pokreta i djelovanju DF-ovog kapaciteta Mirsada Duratovića.
I sve to kada sabereš i kako god analiziraš, dobiješ jedinstven zaključak – državničke politike u Bosni i Hercegovini nema jer su njene političke perjanice kratkovide i zaslijepljene vlašću radi vlasti. Akademska zajednica sita od mrvica preostalih u budžetima. Narod sirotinja, ali zadovoljan socijalom.
Ukratko, ni države ni državnika. Opstajemo i trajemo u tom stanju isključivo jer vanjskim faktorima odgovara da je sada tako. A ti vanjski faktori su mnogo promjenjivija kategorija nego oni unutrašnji koje smo pobrojali. Jednog će nam se dana pred očima pojaviti ideja u obliku mnogo groznijem od Dodika i Čovića. A naši politički prvaci i akademski pozadinci vidjet će ih tek kad crta koja Bosnu ubija bude povučena!.
I postajem sam sebi dosadan, ali ujedinjenje političke ideje u BOSANSKI SABOR (https://nap.ba/news/98604) je neophodan za održivost Bosne kao suverene, nezavisne i cjelovite Bosne i Hercegovine.
Uz to, nephodna je reforma postojeće Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kako bi neka nova, kreativna, promišljena i akademski snažna akademija napisala sveto slovo bosanske politike. Memorandum koji se mora provoditi, jer oni koji to ne rade lako bi u politici i u svjetini bili prepoznati kao izdajnici.
Dalekovidnost je odlika velikih političara, državnika kakvih nemamo. Podsjeća na to i Olaf Scholz u Foreign Affairsu i kaže: “U novembru 1989. Berlinski zid srušili su hrabri građani Istočne Njemačke. Samo 11 mjeseci kasnije, zemlja je ponovo ujedinjena, zahvaljujući dalekovidnim političarima i podršci partnera sa Zapada i Istoka”.
A Švabo zna, jer Švabo je vazda znao!
