Država u kojoj se Sjedinjene Američke Države bore da očuvaju mirovni sporazum iz Dejtona nije i nikada neće biti spremna za bilo kakve integracije. To je zapravo ključna pouka koju moramo izvući iz saslušanja pred američkim Senatom dvojice ključnih u lancu odlučivanja o Zapadnom Balkanu.
A mirovni sporazum će se morati čuvati sve dok postoji prijetnja ratom, koja će ukoliko Sjedinjene Američke Države nastave sadašnje političko djelovanje postojati do trenutka kada rat zaista i eskalira.
Zato je laž većina onog što su Derek Chollet i Gabriel Escobar rekli pred Senatom. A govorili su kao pred sudom, iznoseći svoje argumente za haos koji su napravili u Bosni i Hercegovini.
Iako su neki senatori postavljali jasna i precizna pitanja, ona ipak nisu bila u potpunosti usmjerena na detekciju stvarnih problema u Bosni i Hercegovini. A stvarni je problem činjenica da Escobar razgovara sa premijerom Hrvatske Andrejom Plenkovićem i s njim rješava probleme unutar Bosne i Hercegovine.
Takvo ponašanje zalazi u polje političke agresije na Bosnu i Hercegovinu, s ozbiljnim elementima sumnje u političku korupciju. Jer, javna je tajna sumnja da Escobar za svoju pomoć Hrvatskoj u političkoj agresiji na BiH dobro zarađuje.
A pred Senatom i Chollet i Escobar odgovaraju kako BiH ima budućnost euroatlantskih integracija. Escobar je svojevremeno rekao da BiH s dejtonskom strukturom mora u EU, a da se tek nakon toga može razgovarati o građanskoj Bosni i Hercegovini.
No, Mišljenje Evropske komisije iz 2019. godine i uslovi koje smo dobili za evropski put demantuju Escobara. Jer, prema tim uslovima, osim što je “pod moranjem” odlazak OHR-a, mora se mijenjati mnogo toga unutar Dejtona i ustavno – pravnog poretka BiH. S druge strane integracije u NATO su prosto nemoguće s dejtonskom strukturom, tako da je evidentno da su odgovori Escobara šarena laža.
A više su laža, nego šarena, naročito u onim segmentima odgovora o američkom djelovanju unutar Bosne i Hercegovine. Jer, to djelovanje pokazuje da Escobar kao zvanični predstavnik američke politike uz ambasadora Murphyija od entiteta Federacija BiH pokušava napraviti državicu spremnu za euroatlantske integracije.
To je ona priča o potrebama nametanja Izbornog zakona i Vlade FBiH, što su Escobar i Murphy, te visoki predstavnik Christian Schmidt dogovarali sa Plenkovićem i kršćanskim partnerima iz Budimpešte i Brisela.
Tu dolazimo do one Escobarove definicije da BiH može biti građanska država tek nakon ulaska u EU. A sudeći prema onome što Escobar radi na terenu to će biti pola Bosne i Hercegovine, njen entitet FBiH, u kojem će Hrvati (katolici) imati vodeću političku riječ a Bošnjaci (muslimani) biti predstavljeni kroz neku Schmidtokratsku partiju (SDP) BiH. Dakle, muslimani kao Bošnjaci više ne bi bili državotvoran narod nego ikebana oazi katoličanstva na mjestu gdje se katoličanstvo i pravoslavlje razdvajaju.
U takvom planu Srbi (pravoslavci) bi imali nezavisnu državicu Republiku srpsku, naslonjenu na Srbiju konačno ostvarenu kao državu svih Srba (pravoslavaca) na Balkanu.
E zato su odgovori Esocbara i Cholleta u Senatu sličili na odgovore zbunjenih školaraca. Jer, da su rekli šta je stvarni plan, plan bi bio u opasnosti.
Ali su rekli dovoljno. Targetirali su Dodika i entitet Rs problematičnim po više osnova, a dvije su ključne separatizam i putofolija. I dalje nisu mogli, jer bi morali objasniti zašto se bonske ovlasti koriste jedino u disciplinovanju muslimana. Ranije se nisu koristile za disciplinovanje katolika, a sada se ne koriste za disciplinovanje pravoslavaca.
Nakon svega što je američka administracija uradila kroz institut bonskih ovlaštenja i Schmidta, bh. liderima koji su ostali izvan podaničkih struktura, mora se postaviti pitanje kuda dalje.
A na svaki odgovor kako će ići demokratskim putem, kako će slijediti politiku Zapada i slično ih šamarati, jer takvi odgovori pokazuju da ništa nisu naučili.
Bosna i Hercegovina i političke snage u njoj koje žele da ostane u sadašnjim granicama i postane dio EU kao cjelovita demokratska zajednica MORAJU početi tražiti nove partnere.
Ne one partnere prihvatljive Amerikancima, već partnere koji će biti spremni pomoći da se Bosna i Hercegovina očuva u sadašnjim granicama, pa tek onda o njenim integracijama.
Joe Biden je nekada bio prijatelj Bosne i Hercegovine i to je neosporno. Ali on je sada predsjednik koji tetura, pa je nesumnjivo da preko lobističkih kuća mnogo faktora utiče na politiku njegove administracije na Balkanu.
U tom kontekstu mora se na hlađenje staviti odanost SAD-u i tražiti snagu koja će pomoći u odbrani Bosne i Hercegovine. U suprotnom, ona će biti podijeljena na dvije polovine. Onu koju vode Hrvati i koja je u EU i onu velikosrpsku, rusku!
