Lični stav

Piše: Prof.dr. Senadin Lavić – Etničke političke stranke kao trojanski konji u Bosni

Izvorno značenje demokratije čuva se u institucionalizaciji javne upotrebe uma koju zajednički praktikuju autonomni građani države. Republikanski demokratski model, sljedeći J. Habermasa, obrazlaže sve one komunikativne uslove na osnovu kojih se gradi legitimacijska  snaga političkog oblikovanja mišljenja i volje.

 

Etnopolitički model ekskluzivnog “predstavljanja naroda” pervertirao je demokratiju u Bosni i doveo do masovnog krivotvorenja činjenica o prošlosti i proizvoljnosti u interpretiranju sadašnjosti. Svaki lažov, bez imalo srama, može da lupeta šta mu je volja i da ne odgovara za to. Kvazi-demokratija je postala izrugivanje umu i komunikativnom djelovanju građana koji su mizerni zatočenici politički oligarhija etnokratije.

 

Relativiziranje uma, znanja, morala, univerzalnih vrijednosti čovjeka, postepeno je razorilo  supstanciju društvenih struktura na Balkanu i dovelo do desničarskog jednoumlja u postsocijalizmu, nacijskog izmišljanja “činjenica” u tranziciji, proizvoljnog interpretiranja pojava i procesa u kojima zrcali jasno kaljuga ljevice i desnice. U destruktivnom sudaru “papagaja civilnog društva” s “guskama u magli etnokratije” i dalje pogled pomračuje i misao sprječava crno-bijela slika svijeta koja onemogućava razvoj pluralnog društvenog subjektiviteta otvorenog za blagodarnu razliku vjerovanja, znanja, identiteta, djelovanja.

Krstjani i katolici bosanski nisu bili Hrvati u doba bosanskih banova i kraljeva! Isto važi i za bosanske pravoslavce koji su sačinjavali manji procenat bosanskog stanovništva – nisu bili Srbi! Paradoksalno je, pritom, da su Bošnjaci reducirani na muslimane početkom 20. stoljeća! Ali, srednjovjekovni Bošnjani bili su kršćani, krstjanske usmjerenosti. Srednovjekovni Bošnjani pripadali su posebnoj kršćanskoj grupaciji koja je u Bosni nosila ime krstjani, a zadravorazumski su ih imenovali imenom “bogumili” što je bila oznaka za sličnu religijsku orijentaciju u onovremenoj Bugarskoj državi. Ovo su sličice koje nas podsjećaju na fluidnost i transformacije identiteta kroz vrijeme.

 

Isključivanje građana iz demokratije uspješno provodi latentna etnokratija i etničko-religijske oligarhije. U kontekstu etnokratije vlada politička etnička oligarhija koja uvjerava građane da ona “vlada u ime naroda”, a ponekad i u “ime Boga”. Na taj način prizemni kolektivistički narativ zauzima prostor svakodnevlja i širi se kao nevidljiva kuga među ljudima koji gube svijest o vlastitom individualitetu i pojavljuju se samo kao dijelovi “plemenske skupine” koji su fungibilan dio tijela. Etnopolitika na voli pojedinca, građanina, čovjeka, ličnost, misleće biće! Ona hoće “čopor” ili masu jednoumaca. Sve dok je etnonacijski model politike na sceni i Ustav u kojem su ispunjenje želje agresora na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Bosna će se vrtiti u krugu apsurda etnopolitike i propadati.

 

 

Nužno je u ovome povijesnom času za Bosnu napraviti prelom i objaviti rat vulgarnom mentalitetu, diktatu plitke datosti, zatočenosti u dogme Realpolitik i prihvatanja nametnute nepravde i nereda, suprotstaviti se apsolutizmu fašističke realnosti, “pravih” vođa pogubljenih naroda koji su svojom politikom iselili stotine hiljada građana BiH. Dijelovi državnog poretka i hijerarhija proizlaze iz poslušnosti “vladaru” ili “legitimnom predstavniku naroda i predsjedniku stranke”. Kombinacija sultanata i demokratije stvara razoran politički oblik shizofrenije na koju se ljudi privikavaju i prilagođavaju mentalitetno.

Nužno je shvatiti da je etnopolitika za razvoj Bosne razorna i kontraproduktivna. Ona je obmanjujuća i razočaravajuća, ne donosi ništa ljudima osim destruiranog društvenog sadržaja i napetosti koja traži konflikt s Drugim. Ona stvara paranoike koji vide nepostojeće, a ne vide postojeće! Zato je moguće da Holbrookeova “greška” i “tronarodna etnopolitika” zagorčavaju normalan život milionima ljudi u Bosni i Hercegovini, čak i kada je odavno srušen mit o Srbiji kao “balkanskom žandaru”!

Organizirani napad neofašista na partizansko spomen-groblje u Mostaru, koje je osmislio arhitekt Bogdan Bogdanović, kazuje da su fašističke ideje i njihovi sljedbenici još uvijek tu, oko nas i da spremaju nove strašne katastrofe za čovjeka. Konsocijacijske gange tuđmanolikih lučonoša “legitimnog predstavljanja” prikazuju na očit način smrt demokratije u getoiziranom društvenom sklopu koji je zarobljen u matricu ustaške ideologije.

 

 

 

Istovremeno, ostrašćeni nacionalisti iz redova HDZ-a bi napravili Izborni zakon BiH po kojem bi samo jedna etnička grupa u multietničkoj državi birala sebi “legitimnog plemenskog vođu” i tako državu svela na slučajnu zajednicu tri odvojene etničke grupe. Još preciznije, Izborni zakon BiH bi trebalo tako “reformirati” da samo Hrvat iz HDZ-a može biti član Predsjedništva BiH. Dakle, drugi bh Hrvati nisu “pravi” i “ne vrijede” kao ta ekskluzivna vrsta iz HDZ-a.

Etnopolitički scenarij u Bosni osmišljen je u Srbiji i Hrvatskoj, a po njemu bi etničke grupe samostalno i nezavisno jedna od druge odlučivale o “svojim teritorijama”, a time onda i o sudbini države. U osnovi tog scenarija je podmetnuta ideja o suverenosti etničke grupe nad cjelinom građana države. Agresija na Republiku BiH 1992. je provedena s ciljem da se naprave čiste etničke teritorije.

Na tim, ratom oblikovanim “čistim teritorijama”, etnopolitika je zamislila i pokušava nametnuti “suverenost” etničke grupe. Taj mehanicizam i mehanizam je antibosanski i podrazumijeva izvanbosansku hegemoniju kojoj su podređene domaće, unutarbosanske  etnopolitičke partije koje služe kao trojanski konji u Bosni. Na taj način Bosni se direktno nameće segregacija, diskriminacija i unutarnji konflikt etnopolitika. Pritom, Srbija i Hrvatska, nekad javno a nekad tajno, tjeraju bh Hrvate i bh Srbe da se organiziraju u etničke partije i da se ne uključuju u multietničke bosanske političke organizacije.

 

 

O tome najbolje svjedoči jednoumlje koje je zavladalo u etničkim grupama, pri čemu religijske institucije igraju posredničku ulogu. Već trideset godina Srbija i Hrvatska “guraju” političke stranke etničkih grupa i podržavaju ih, a ciljano demoniziraju i dovode u pitanje bosanske političke projekte i organizacije. Narodi se u tome modelu poimaju kao vlasništvo kojim raspolažu etničko-religijske političke oligarhije, to jeste – političari i sveštenici. Ali, nikada ne treba zaboraviti da narod, ljubav, vjera, pravda, žensko tijelo, znanje, znanost, sloboda i slični pojmovi ne mogu biti vlasništvo države, političke partije, oligarhijske grupe, religijske organizacije.

U Bosni i dalje žive Hrvati koji nisu u HDZ-u i koji ne slijede ideje tuđmanizma i UZP-a. U Bosni još uvijek žive Srbi koji nisu sljedbenici četništva, velikosrpske ideologije, glorifikacije ratnih zločinaca i negacije genocida. U Bosni, također, žive i Bošnjaci, Slovenci, Jevreji, Romi, Albanci, Crnogorci, Slovaci, Rusini, Italijani, Mađari, Austrijanci, Irci, Nijemci i drugi pripadnici narodnih grupa koji željno očekuju da se velikodržavne politike i etnonacionalizam napokon nadvladaju i da se oslobodi država BiH od antibosanskih političkih oligarhija ogrezlih u kriminalu i bolesnim projektima iz prošlosti. Između ovih narodnih identiteta koji žive u Bosni ne postoji nikakav apriorni sukob, mržnja ili nepriznavanje. Samo bolesni srbijansko-beogradski i kroacijsko-zagrebački projektanti pokušavaju prikazati Bosnu kao “zemlju mržnje” i “konflikta između naroda”.

 

 

I Srbija i Hrvatska znaju sasvim dobro da je bosanska ideja kraj velikosrpskog i velikohrvatskog hegemonijskog projekta protiv Bosne! Zato Srbija i Hrvatska uporno insistiraju na definiranju Bosne kao “tronarodne države” i drsko odriču svaku mogućnost “građanskog društva”, a dosljedno ignoriraju određenje Bosne kao države slobodnih i jednakopravnih građana. Time bosansku državu stalno reduciraju na puku “zajednicu” koja ne može postati nacionalna država njezinih građana bez obzira na njihovo etničko porijeklo i određenje. Potpuna demokratija nema u sebi nikakvu etničku konotaciju i skrivenu identitetnu etničku agendu.

Interpretiranje i predstavljanje Bosne samo kao puke “tronarodne zajednice” ili slučajne, privremene zajednice, dolazi direktno iz antibosanskog projekta velikodržavlja Srbije i Hrvatske. Beogradu i Zagrebu sh etničke partije iz Bosne daju u ruke svoju volju da s njom raspolažu pri čemu susjedne državice izigravaju imperijalne dušebrižnike prema svemu bosanskom. To miješanje u unutarnje stvari Bosne postala je politika Beograda i Zagreba. I to traje već od druge polovice 19. stoljeća prenosi Patria

 

Komentari
Na vrh