Kolumne

Piše Prof. dr. Anis H. Bajrektarević – Ur-fašizam: Tišina i žurba EU (Izjednačavanje komunizma s nacizmom) 2.dio

Onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu, trebao bi zauvijek šutjeti o nacizmu” – rekao je slavodobitno Max Horkheimer. Bila je to jasna i često ponavljana linija ovog glavnog arhitekte frankfurtske filozofske škole – jednog od najuticajnijih misaonih centara XX. stoljeća. Ova škola mišljenja bila je tolerantna i prilično saosjećajna (opraštajuća) spram zapadnih društava. Što je najvažnije, frankfurtski mislioci su zasigurno bili fizički najbliži ideološkim i geopolitičkim rasjepnim linijama podjela nakon Drugog svjetskog rata.

Čak se i Heideggerovski bjegunac, Herbert Marcuse složio s ovim. Njegova “represivna tolerancija” vjerojatno je bila najbolji pokazatelj mogućeg samozarobljavanja zapadnog društva, ako ikada neko u budućnosti pokuša opasno i nehistorijsko izjednačavanje nacizma i bilo čega drugog, s komunizmom. Nažalost, ta budućnost de-evolucije počela je pljuštati 1990-ih: Upravo će to isto poimanje Umberto Eco nazvati ur-fašizmom 1995., osjećajući hladne vjetrove s istočnog boka EU i vrlo ciničnu šutnju prešutnog odobravanja iz centralne Evrope.

Kad jaganjci utihnu

Nitko ne vlada nevino” legendarna je dijagnoza Simone de Beauvoir o pravoj (makijavelističkoj) prirodi političkog ponašanja. Međutim, nacistički krivac; mirno programirani koncentracioni logori, nemilosrdne invazije i neviđene razmjere patnje cijele Europe, ne spadaju u ovu kategoriju. I nikada neće spadati. Ovo kolosalno zlo treba svoje ime, svoju kategoriju i našu jasnu besmrtnu referencu za njega.

Dakle, onaj tko nije spreman govoriti o imperijalizmu (prije svega) atlansko-srednje Europe, kolonijalizmu, kao i o rasizmu koji ih je obično opravdavao, ne bi trebao govoriti niti o ‘pravim’ europskim vrijednostima. Ili, što se toga tiče, učiti bilo koju lekciju Istok i Jugoistok Europe.

U krajnjoj liniji, prije bilo kakvog razmišljanja o izjednačavanju, trebali bismo otvoreno govoriti o Francuskoj u Alžiru i Indokini, Italiji u Libiji i Eritreji, Holandiji u Indoneziji, Španiji u Latinskoj Americi (i kući s Frankom), Njemačkoj u Namibiji i više puta diljem Europe, Britaniji na toliko mjesta i u toliko vremena, itd.

Štaviše, jedini (i) organizirani i trajni otpor u Europi, okupiranoj od nacista, prije i tokom Drugog svjetskog rata napravili su komunisti. Ovu nepobitnu činjenicu mnogi na istoku Europske unije danas doživljavaju kao neugodnu istinu, koju – anti/intelektualnim akrobacijama i šutnjom središnjeg EU-saučesništva – treba sakriti pod tepih.

Ta antifašistička borba ne uključuje samo Sovjetski Savez i Jugoslaviju – dvije zemlje koje su preuzele daleko najteži teret paneuropskog otpora i oslobođenja – nego i druge domoljubne pokrete; I francuske, grčke, italijanske i španske komuniste. Naravno, jedine dvije zemlje koje su se bez ikakve izvanjske pomoći same oslobodile od nacizma bile su dvije istočnoeuropske, a ujedno i dvije pretežito slavenske zemlje, Sovjetski Savez i Jugoslavija.

Dakle, izjednačavanje komunizma s nacizmom duboko vrijeđa sve žrtve, ali više od toga negira antifašističke temelje moderne Europe, a istovremeno je duboko antislavensko. Jasno je da negacije nacističkih užasa – a svako izjednačavanje je početak takve nehistorijske i rasističke negacije – počinjene u logorima i drugdje u okupiranoj Europi, nisu samo antisemitske. One su, prije svega, antislavenske!!

Nije sloboda OD, Slobodom se zove ZA

Nažalost, većina popularne atlantističke literature i filmova koji elaboriraju teme Drugog svjetskog rata pristrasne su i dovode u zabludu kada govore o ulozi Crvene armije i općenito ne poštuju ogromne patnje sovjetskih i jugoslavenskih naroda u to vrijeme.

Neke od stalno impliciranih zabluda su da su SAD i Britanija jednako podijelile teret Drugog svjetskog rata sa Sovjetima. Čak je i britanski veleposlanik iz Drugog svjetskog rata u Moskvi, Sir Stafford Cripps  – u mnogim depešama koje je poslao – optuživao svoju vladu za fatalistički defetizam, nedostatak hrabrosti i izbjegavanje svake borbe. Kako se to događa, sam Staljin je vikao na Churchilla kada je britanski premijer u avgustu 1942. otišao u Moskvu da ga dočeka: “Gubimo 10 000 vojnika dnevno (jednog  u 8 sekundi!!, prim. aut.)… Hoćete li pustiti da sami vodimo cijelu borbu?

U odnosu na veličinu državnog teritorija iz 1939. i sadašnje stanovništvo unutar njega, najveći broj žrtava u Drugom svjetskom ratu imala je Poljska – 18%, Sovjetski Savez -15%, Jugoslavija -12%, III Reich/Njemačka+Austrija – 10%. Usporedbe radi, Atlantski rub je stradao na sljedeći način: Francuska – 1,3%, Velika Britanija – 0,9%, SAD – 0,3%. U žrtvama, to izgleda ovako: 36 miliona na istoku (uglavnom civila), naspram milion i 200 hiljada u atlantskoj Europi, uključujući američke vojnike.

Ruski i jugoslavenski front – kao jedina dva fronta trajno organiziranog vojna otpora na kontinentu – suočili su se s gotovo 90% ukupnih njemačkih snaga raspoređenih u Europi. Obećavajući da će otvoriti drugi, zapadni front još od 1941., anglo-američka vojska se na kraju uspjela iskrcati na Siciliju (čudom joj je – iz svoje zatvorske ćelije – kod talijanskog sela, pomagao Don Lucky Luciano, jedini veliki šef američke mafije koji će umrijeti prirodnom smrću,), ali tek u septembru 1943.godine.

U to vrijeme Titovi partizani su već okončali većinu svojih kritičnih ofanziva (pružajući istovremeno snažnu podršku albanskim i grčkim domoljubima), dok su Sovjeti pobijedili u najvećim i najkrvavijim bitkama Drugoga svjetskog rata. Sve te koloslane bitke vođene su isključivo na sovjetskom tlu; Moskva, Staljingrad, Lenjingrad i Kursk – pri čemu posljednja predstavlja najveću bitku ikada zabilježenu u povjesti čovječanstva.

Također autohtono, talijanski antifašisti – organizirani od progresivnih domoljuba i okupljeni u Garibaldijevim brigadama – značajno su rušili Dučeovu vlast u Italiji.

S druge strane, anglo-američki „blitzkrieg” uz talijansku ‘čizmu’ pretvorio se u blamažu. Njemačke snage brzo su zamijenile talijanske fašističke falange koje su kapitulirale, i lako su odbili saveznike. Zapadna kombinirana vojska stići će do Rima tek u julu 1944. Naposljetku, u vrijeme invazije na Normandiju u ljeto 1944., o sudbini nacizma u Europi već je odlučila istočna i rusofonska Europa.

Pokušavajući odgovoriti zašto je takozvana angloamerička antifašistička intervencija u Grčkoj i Italiji bila tako spora, anemična i zakašnjela, mnogi znanstvenici tvrde da ona nikada i nije bila namijenjena borbi protiv nacista, već da osujeti snažne autohtone ljevičarske antifašističke snage, te da ih vrati na željenu ideološku orijentaciju i atlantistički geopolitički kurs.

Konačno,
Ime ruže? Pa, crvena je.
Oprostite, ali tako je. Eco je samo zabilježio eho.

(Kraj drugog dijela)


Komentari
Na vrh