Prije dva dana, crnogorski mediji su objavili informaciju o iscrtavanju zastrašujućih freskopisa na zidovima crkve Ružica u Rožajama, koja je i jedina crkva u toj crnogorskoj opštini.
Na freskama su oslikani motivi koji prikazuju ljude u turskoj nošnji, Bošnjake sa fesovima, koji sa isukanim noževima stoje nad kolijevkom u kojoj se nalazi beba, a pored koje stoji uplašena majka.
Također, oslikani su i pripadnici partizanskog pokreta, koji drže baklje, u namjeri da zapale crkvu.
Burne reakcije
Ova informacija izazvala je, sasvim opravdano, burne reakcije dijela crnogorske javnosti.
Reis Islamske zajednice Rifat Fejzić jučer je u Twitter objavi poručio da ne zna zašto svi mediji od njih traže izjave i da bi ovaj čin trebali da osude drugi.
Fejzić je istakao kako od komšija očekuje da pojasne ova dešavanja.
Obraćajući se, kako je naveo, državi i političarima koji nas tako uporno mire, Fejzić je poručio: “Aman, nemojte nas više ovako miriti”.
Oslikavanje freskopisa u crkvi Ružica osudili su i pojedini predstavnici nevladinih organizacija i crnogorske opozicije.
Iz crnogorskog helsinškog odbora pozvali su tužilaštvo da promptno reaguje, koristeći ustavne i zakonske zabrane koje se odnose na izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje.
Iz Centra za demokratsku tranziciju također su pozvali tužilaštvo da ne žmiri na radnje koje mogu imati posljedice za zajednički život.
Na sastanku predsjednika skupštine opštine Rožaje i predstavnika partija koje imaju poslanike u lokalnom parlamentu, koji je održan sinoć, donesena je odluka da paroh Slobodan Radojević, koji službuje u crkvi Ružica izmijeni sporne freskopise, prenosi Pobjeda.
Najavljeno je oglašavanje zajedničkim saopštenjem učesnika sastanka.
Predstavnici političkih partija koje čine rožajski parlament osudili su oslikavanje freskopisa, navodeći da je riječ o narušavanju suživota i građanskog bića Rožaja.
Kako navode, očekuju javno izvinjenje.
Iz Eparhije Budimljansko nikšićke, kao ni iz Mitropolije crnogorsko primorske, još uvijek se nisu oglasili po ovom pitanju, niti su odgovarali na pitanja medija.
Crkva Ružica sagrađena je 1991. godine, a kompletno je renovirana 2021. godine.
U izgradnji i obnovi crkve, učestvovali su i pravoslavci i Bošnjaci iz Rožaja.
Preko trideset Bošnjaka iz dijaspore je svojim donacijama podržalo obnovu crkve, tako da je njena obnova većinski finansirana upravo od strane nepravoslavnog dijela stanovništva.
Paroh Slobodan Radojević kazao je kako nije mislio da će javnost na ovaj način interpretirati prikaze sa freskopisa.
Crkva Ružica sagrađena je 1991. godine (Foto: Bošnjačko vijeće)
Štetno djelovanje SPC
U izjavi za Televiziju Crne Gore, naveo je kako nisu željeli da osude pojedince, niti jedan narod, već kao što to crkva godinama radi, da osude grijeh koji je neko počinio.
Predstavnici crnogorske vlasti, očekivano nisu osudili dešavanja u Rožajama.
A i zašto bi, kada znamo da gotovo svi subjekti takozvane parlamentarne većine direktno ili indirektno daju podršku štetnom djelovanju Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Uostalom, parlamentarnu većinu je i dovela na vlast podrška litijama koje su organizovane u Crnoj Gori i priklanjanje najvećem eksponentu srpskog uticaja na Zapadnom Balkanu.
Čak su i deklarativno građanske partije svojim djelovanjem u prethodne dvije i po godine pokazale da za njih ustavni princip sekularnosti više ne važi.
Ne treba nam bolji primjer od potpisivanja takozvanog temeljnog ugovora, na koji je potpis stavio Dritan Abazović, a kojim je SPC faktički stavljena iznad države.
Ako sve ovo imamo u vidu, onda ne čudi šutnja partija koje nam se pokušavaju predstaviti kao građanski centar ili tzv treći put, koji ovu državu sve više udaljava od ostatka civilizovanog svijeta.
Za razliku od Bošnjaka koji su nesebično pomogli u obnovi crkve u Rožajama, pokazujući iskrenu želju za održavanjem suživota i multivjerskog sklada, sveštenstvo i kler Srpske pravoslavne crkve, po ko zna koji put, građanima Rožaja, ali i čitave Crne Gore šalju poruku da za njih takve vrijednosti nisu prihvatljive, jer ne odgovaraju iskrivljenoj interpretaciji historijskih dešavanja i stanju svijesti u kojem jedino radikalne nacionalističke ideje mogu odnijeti pobjedu, a nikako one koje su simbol građanskog bića jednog društva.
Njihova namjera je nastavak plasiranja mračnih interpretacija prošlosti i historijskih činjenica, prema kojima se Bošnjaci poistovjećuju sa Osmanlijama koji su ubijali djecu i palili crkve.
Ovo, svakako nije jedini primjer nacionalšovinističkog djelovanja pomenute paravjerske organizacije, ali je, zasigurno, najbrutalniji, upravo zbog činjenice da je Rožaje grad u čijoj su tradiciji duboko ukorijenjene vrijednosti suživota i multietničkog sklada.
Ovaj grad je tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, a i kasnije, bio utočište za veliki broj pravoslavnih porodica, bez podjela po vjeri i naciji.
Nasuprot tome, Srpska pravoslavna crkva, na podjelama bespogovorno insistira.
Ne treba podsjećati na ulogu koju je upravo ova organizacija imala prilikom podstrekavanja zločina koji su se tokom 90-ih godina odvijali na prostoru bivše Jugoslavije, kao ni na činjenicu da je većinu najmonstruoznijih ratnih zločinaca upravo SPC odlikovala ili ih proglasila svecima.
Lažni narativ o pomirenju
A odnos prema pripadnicima narodnooslobodilačkog pokreta još jednom nam dokazuje da su problem svi čije je postupanje suprotno anticivilizacijskoj ideologiji koju ova organizacija promoviše od svog osnivanja.
Poruke koje obiluju izlivima mržnje, oduvijek su bile sastavni dio javnih istupa sveštenstva Srpske pravoslavne crkve.
Kao aktivan sudionik u političkom životu, crkva je odavno izašla iz okvira vjerskog dogmatizma i postala propagandno sredstvo za širenje najrazornijeg oblika nacionalizma, koji je uzrok višedecenijskih sukoba na prostoru Zapadnog Balkana i koji je doveo do najkrvavijih zločina na ovim prostorima.
Svakome ko sebe smatra vjernikom, trebalo bi biti jasno da SPC ne zastupa nikakve ideale hrišćanske ljubavi i sloge, već, pod plaštom lažnog narativa o pomirenju, podstiče ponovno izbijanje davno okončanih sukoba.
Kad se religija umiješa u politiku, tada religijske norme više nemaju nikakvog smisla.
Taj odnos politike i religije dobro je razrađen u političkoj teoriji, a nažalost, već decenijama svjedočimo štetnim manifestacijama takvog odnosa u praksi.
Međutim, vjerska propaganda je izrazito agresivna, a građanska svijest i dalje nedovoljno razvijena, pa se ne može očekivati da građani racionalnim promišljanjem mogu uvidjeti nesagledive posljedice koje proizvode ovako neprirodne i snažne veze crkvenih i političkih krugova.
Nažalost, ukupna društvena i politička situacija u zemlji, kao i sve dublje tenzije, govore nam da se na primjeru Rožaja neće zaustaviti pokušaji urušavanja građanskih vrijednosti utkanih u dugo građenim dobrosusjedskim odnosima i crnogorskoj tradiciji, niti će javnim izvinjenjima ili zamjenom spornih freskopisa biti uklonjene posljedice pogubnog djelovanja ne jednog, lokalnog sveštenika, već kompletne Srpske pravoslavne crkve, jer ovakve odluke nije mogao donijeti pojedinac, u ovom slučaju sam paroh, bez saglasnosti vrhovnog poglavara, mitropolita Joanikija, episkopa budimljansko nikšićkog Metodija i ostatka sveštenstva, a vjerovatno ni bez odobrenja nalogodavaca iz beogradske patrijaršije.
Institucije će i ovo prećutati, kao što je prećutan i događaj iz 2020. godine, čiji je vinovnik takođe bio paroh Radojević, kada je u drvetu uklesao lik osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića.
Ako čelnici vlasti, među kojima je mnogo vjerskih fanatika ili poslušnika politike koju slijedi crkva nisu spremni da osude ovaj čin i aktere pozovu na odgovornost, građani su ti koji ova dešavanja, nipošto ne trebaju zaboraviti, jer ne smijemo dozvoliti da se nastavi sramno urušavanje crnogorske tradicije i nametanje nacionalšovinizma kao nove normalnosti.
Vrijeme je da shvatimo da nas lažni narativ o pomirenju, oličen u djelovanju Srpske pravoslavne crkve i njoj bliskih krugova, bespovratno gura u doba mračnog srednjeg vijeka i vodi ka potpunom civilizacijskom sunovratu.
