Kada se bosanski narod susreće s demografskom, političkom i ekonomskom krizom, zar ne bi cilj naše politike trebala biti Bosna – njeno osnaživanje, njeno vraćanje na međunarodnu poziciju u svijetu? Da li političari, čast izuzecima, znaju u kakvoj zemlji žive, kakva je njena unutrašnja i vanjska politika? Da li naši intelektualci znaju s kakvom gigantskom kulturom i historijskim naslijeđem imamo posla, s kakvim potencijalima u pogledu historije, politike i ekonomije? Umjesto toga, stvorili su samo frazu – kako mi ništa ne dajemo, kako “Bosna je ovo, Bosna je ono”, dok se u stvarnosti nismo pomaknuli iz rovova onih mračnih i nesigurnih devedesetih.
Rat protiv Bosne, da podsjetim, vodi se u mirnodopskim uvjetima, na poljima kakva smo upravo naveli. Ničemu se ideja ili namjera susjeda nije promijenila, a apetiti pojedinih centara moći iz Brisela, Londona, pa i Rusije ne smanjuju se kada je u pitanju “rješavanje bosanskog pitanja” – naravno, u korist rušitelja Bosne. Među njih spadaju i neki Bošnjaci, koji, pod plaštom zaštite vjere i države, sve čine da je unište i pretvore u koloniju trećeg svijeta.
S ovakvim teretima, Bosna se nalazi u teškom položaju. Tužna i mizerna je politika trenutne vlasti, koja u kontinuitetu pokazuje da je podkapacitirana za vođenje značajne državne politike. Bosna mora provesti značajne napore u stvaranju zajedničke politike ne stranačke, već one koja će se suprotstaviti naporima jedne, druge i treće strane.
To znači da je potrebno formirati bosanski sabor, koji je dugo očekivan kao mehanizam za preispitivanje našeg položaja. Jer, refleksija stvarnog stanja je bolna tačka kod mnogih političara u BiH, a naročito među Bošnjacima. Zašto ovo sve govorim? Vrijeme je da se bavimo sami sobom i da razdvojimo stranačku borbu od državnih interesa. Država mora biti iznad pojedinca ili grupe. Moramo se takmičiti u stvaranju Bosne kakvu želimo, a ne u prodaji njenih interesa za vlastiti politički opstanak.
Ruku na srce, i neka se niko ne osjeti uvrijeđen – tamo gdje su Bošnjaci većina, tu su liberalizam, multikulturalizam, sekularizam i suživot. A tamo gdje su manjina, u većini slučajeva vlada poniženje i oduzimanje prava, i to u tolikoj mjeri da je većinski narod sveden na status manjine u vlastitoj državi. Ne želim reći da među drugim narodima nema ljubavi prema konceptu Republike BiH ili građanske države, ali to je rijetkost.
Zbog toga je važno razumjeti da su Bošnjaci, kao većinski narod, najodgovorniji za ovakvo stanje. Godinama pojedini su trgovali s interesima svoje zemlje, iskrene namjere prema državi zamijenili su mandatima, a time su sami sebi pucali autogolove. Svojim ponašanjem su, nažalost, ogadili ideju građanske države i onim nebošnjačkim elementima koji su je možda i podržavali. Slaba podrška takvoj ideji dodatno je ohrabrila susjede da od Bosne naprave strašilo i da građansku državu predstave kao prijetnju.
Moramo biti svjesni da Evropa, odnosno veliki dio birokratskih struktura, nikada nije bila za multietničku Bosnu. Pregovara se uvijek s elementima koji imaju razvijen nacionalni osjećaj ili politiku na štetu BiH. Evropa nije fascinirana našom različitošću – naprotiv, ona im je strana. Za njih smo i dalje “abortus osmanskog sistema i miletskog poretka”. Živimo u vremenu nacionalnih država i buđenja kršćanske Evrope, i zato Dodikove stalne priče o muslimanima, pa čak i njegovo “hodočašće” u Izrael, nisu slučajni.
Moramo biti svjesni da Evropa nikada neće dozvoliti čak ni neku “fildžan muslimansku državicu”, već bi je aktivno uništavala. Zato Bošnjaci, koji nose najveću odgovornost, ne smiju nasjedati na isprazne priče. Braniti se možemo samo državom i njenim institucijama! Jer, države su još uvijek “svete krave” međunarodne politike.
Jedini spas za ovaj narod i ovu državu su jake institucije Bosne i Hercegovine!
