Komentari

Piše Meša Pargan – Moj haber: KAKO (I) BOŠNJACI NEGIRAJU BOSANSKI JEZIK?

Univerzitet u Tuzli dobio je zahtjev, i to od profesora sa odsjeka Bosanski jezik i književnost, da se promijeni ime ovoga odsjeka u Odsjek za bosanski, srpski i hrvatski jezik i književnost!!!

 

Nakon što je u školama Tuzlanskog kantona bosanski jezik skoro nestao, utopljen u licemjernu uvlakačko-šizofrenu, autošovinističku skraćenicu BHS, sada bi bosanski jezik mogao (zauvijek) biti istisnut i sa Univerziteta u Tuzli. Dodvoravanje drugima na račun očuvanja vlastitog identiteta dostiglo je zabrinjavajuće granice. Na odgovornost se moraju prozvati prije svega obrazovne vlasti Tuzlanskog kantona, ali i općenito Vlada koja je dopustila da škole uguše bosanski jezik.

 

Šta ovdje nije logično?

 

1. Ne postoji jezik koji se zove BHS. Postoje tri ravnopravna, jednakovažna, potpuno autonomna jezika: bosanski, srpski i hrvatski. Nigdje niko u svijetu svoj jezik ne utapa u skrećenicu sa tuđim jezicima, posebice jezicima onih naroda i kultura koje javno, dugoročno i kontinuirano negiraju vaš jezik.
Zašto onda mi, koji svoj jezik nazivamo bosanski, dopuštamo da se naš jezik utapa/ gasi, uvođenjem u skraćenicu BHS. Imenovanje zvanično našeg jezika bosanskim, u školama i na fakultetima, u javnom životu, ne isključuje pravo drugih da govore svojim jezikom, nazivaju ga njegovim imenom, te da bude i zvanični jezik na ovome prostoru.
2. Filozofski fakultet u Tuzli, srednje i osnovne škole, upisujući u dnevnike, đačke knjižice i diplome, umjesto bosanskog jezika BHS, čine zločin, protivpravno uskraćujući osnovno ljudsko pravo onih ljudi koji svoj jezik nazivaju bosanskim. Ko ima pravo da njihov jezik naziva BHS? Na račun srpskog i hrvatskog jezika, gase ime vlastitoga jezika. A tamo gdje dominiraju srpski i hrvatski, oficijelno je zabranjena upotreba bosanskoga jezika. Ili ga nazivaju bošnjački jezik, ili ga vulgarno skraćuju na JBN (jezik bošnjačkog naroda). Nužno je čim prije podnijeti prijave nadležnim sudovima protiv N.N. počinilaca zbog kršenja osnovnih ljudskih prava na području Tuzlanskog kantona.
3. Univerzitet u Tuzli, odnosno Filozofski fakultet, lažno prikazuje svoju osposobljenost da može školovati studente za zvanja profesora srpskog i hrvatskog. Ne postoje zasebni programi bosanskog, srpskog i hrvatskog – naprotiv, na temelju programa za nastavu bosanskoga jezika samo se dodaju zvanja, koja nisu utemeljena u stvarnom izučavanju tih jezika. Ista je situacija u osnovnim i srednjim školama. Nastavnici (iako neki imaju diplome u kojima piše da su profesori bosanskog, srpskog i hrvatskog, nisu osposobljeni da mogu predavati druga dva jezika. Diplome su legalno izdane, ali one su u biti lažne, jer ne odaju stvarno stanje stvari. Ukoliko usporedite nastavu hrvatskog jezika na studiju u Zagrebu ili srpskog u Beogradu ili Banja Luci, shvatit ćete i kao laik da studij i Tuzli nema veze sa hrvatskim i srpskim. Radi se o lažnom predstavljanju. Onda nije ni čudo što je ovaj studij pred gašenjem, sa svega nekoliko studenata koji ga upisuju.
3. Potpuno je nelogično kako nastavnici i direktori škola, kako vlasti Tuzlanskog kantona, pristaju da skrnave jezik većine, brišući njegovo ime, objašnjavajući da ne žele da uskrate prava onima koji govore srpski i hrvatski. Govoriti svojim jezikom i nazivati ga, prema Ustavu, njegovim imenom, obaveza je, a ne ugrožavanje tuđih prava. Direktori i profesori su, da ne bi navodno povrijedili osjećaje učenika (u procentu ispod 3%), povrijedili prava većini (od 97%).
Dakle, bosanski jezik nije samo zabranjen tamo gdje je bosanska zemlja poklopljena čizmom HVO i Vojske Rs. On je de facto zabranjen i na područjima gdje živi većina koja govori bosanski jezik. Historija će se baviti ovim fenomenom – autodestruktivnošću i autošovinizmom bosanske i bošnjačke većine, koja živi na ovome prostoru i upravlja njime.
4. Bošnjaci i Bosanci, odnosno svi koji svoj jezik zovu bosanskim, na uštrb Hrvata i Srba, ukinuli su ime svoga jezika (da budemo načisto, to od njih nisu tražili Hrvati i Srbi), a istovremeno, Hrvati u Skupštini zahtijevaju da im se printaju materijali isključivo na hrvatskom. Pri tome, u katoličkoj školi u Tuzli ne postoji BHS, niti bosanski jezik, iako je značajan broj Bošnjaka u toj školi i onih koji govore bosanski. Pravila su jasna: u toj školi se uči hrvatski jezik, a ako vas to vrijeđa nemojte tamo dolaziti. Naravno, to je pravo Katoličkog školskog centra, ljudi koji vode tu školu i roditelja koji šalju tamo svoju djecu i sreća je da smo izgradili društvo u kojem imaju neotuđivo pravo. (Po mom mišljenju, treba ih visoko poštivati jer čuvaju svoj identitet.) Sve to govori da smo (sa jedne strane) slobodno društvo. Sa druge strane mi smo to društvo zarobili vlastitim okovima, strahom od slobode, strahom od vlastitog identiteta. Mi smo sami sebe pozicionirali ispod društvenog prosjeka, kao drugorazredne i manje vrijedne građane. Onda ne čudi što nas tako vide Dodikovi i Čovićevi sljedbenici.
Nelogičnosti je još mnogo, ali neka sada ostane na ovih nekoliko.
Nestanak jednoga naroda postaje izvjestan kada se izgubi identitet, a Bošnjaci svoj identitet prodaju za male pare i koračaju ka svome nestanku.
P. S.
Ministar obrazovanja Tuzlanskog kantona trebao bi dati javnosti objašnjenje zašto u školama nema bosanskog jezika i zašto je zamijenjen nepostojećim BHS jezikom. On je u prilici da svoj mandat iskoristi kako bi otklonio ove nelogičnosti. Za kratko vrijeme ministar je pokazao da je spreman da se suoči sa sličnim problemima u našem društvu. Drugo je pitanje šta rade direktori, profesori, roditelji…
Komentari
Na vrh