Tri decenije će uskoro…A još je isti osjećaj kao i onoga jutra, 26. maja 1995. kada sam iz stana u Majevičkoj izašao pred Kapiju. Ruke su mi još mirisale na krv djevojčica i dječaka, koje sam pokušavao vući pločnikom, ispred Kapije, protekle noći i pomagati momcima da ih ubace u auta i voze na Gradinu. Na patikama, jedinim koje sam imao, bila je osušena krv od te noći. Na ivičnjak, ispred sajdžijske radnje, od te večeri ne stajem – na njemu je ležalo tijelo djevojke… U bijeloj kratkoj haljinici… Pod nogama komadi tijela…. Jauci…
Od tada, nisam isti čovjek. Na Zapadu to zovu trauma, a kod nas – ‘ma pusti ga, folira se, znaš li šta sam ja prošao’. Ta trauma me prati, poslije Kapije ne gledam filmove u kinu. Pokušao sam, ali mrak, jaki zvukovi… Ne ide.
I ovoga jutra, 25. maj 2023. vraćam sliku u taj dan. Bilo ko od nas, cura i momaka, koji smo jedino tu mogli povremeno izaći, mogao je biti žrtva. Sudbina je htjela da je ubijeno njih 71. Neko je napisao da je tada ubijena tuzlanska mladost. Jasno je šta se željelo reći porukom, ali tuzlanska mladost tada nije ubijena. Oni su pokušali ubiti sve, ubiti i tu mladost. Ali mladost je ostala, ona je bila dio života, dio odbrane, dio poslijeraća – mladost je pobijedila i sačuvala Tuzlu. Ubijeno je 71 nevino stvorenje i taj gubitak nikada ne možemo i nećemo nadoknaditi. Ali mladost, ona nosi ovaj grad i danas ga dostojanstveno predstavlja, kao svojevrsnu oazu tolerancije na Balkanu.
Danas gledam, tuga struji svuda… Ona je u zraku, iako su skoro tri decenije prošle. Sa one strane, jučer su odbili da proglase danas dan žalosti – njima nije i neće biti žao. Nažalost, sa takvima moramo graditi budućnost.
Nemoćni da bilo šta promijenimo, izražavamo svoju emociju i nemirenje, kroz FB status. I tu se završava naše djelovanje.
Iako je ovaj dan posvećen njima i njihovim miru, tako da je najpličnije šutjeti, danas želim postaviti nama samo nekoliko pitanja:
-zašto do danas nismo podnijeli krivične prijave protiv N.N. izvršilaca za krivična djela ubijanja civila (tokom cijeloga rata granate su padale na Tuzlu u ubijale ljude) odnosno ugrožavanja sigurnosti i psihofizičkig zdravlja građana
-zašto do danas nismo podnijeli krivične prijave protiv N.N. izvršilaca zbog granatiranja civilnih ciljeva i uništavanja stambenog fonda
-zašto do danas nismo podnijeli krivične prijave protiv onih koji su blokirali humanitarne konvoje, koji su ih pljačkali a danas dolaze ovdje i rade kao ugledni poduzetnici
-zašto nisu podnijete krivične prijave za hapšenja, mučenja i izgladnjivanja u srednjoj Bosni i u Hercegovini, kojima su bili izloženi građani Tuzle?
Ratni zločin ne zastarijeva!
Krivične prijave i sudski procesi se mogu i danas pokrenuti. Sutra ujutro.
U Tuzli, na evidenciji zavoda za zapošljavanje, nalaze se desetine diplomiranih pravnika. Nemaju i dugo još neće imati posla. Između ostaloga, vlast ima obavezu da brine o tim ljudima.
Možda bi bio dobar način, da se desetine tih mladih pravnika, ozbiljno educira i stimuliše da počnu raditi na adekvatnim pravnim aspektima zločina počinjenim nad građanima Tuzle, na istraživanju zločina, pisanju krivičnih prijava i drugih pravnik akata i procesuiranju ratnih zločinaca. To bi bilo konkretno djelovanje. Ovako, mi samo pokazujemo vlastitu nemoć. Nemoć koja nije ništa manja od one koju smo imali 1995. Šta više, mnogo je opasnija.
Ako nismo kaznili one koji su ubili našu djecu, naše prijatelje i rođake, onda nismo bili na nivou zadatka. Ko nam je dao pravo da zaboravimo? Dobro je iskazati svoj stav na Facebooku, ali ako ne bude djelovanja (i iza ovoga teksta koji i sam pišem) onda je sve to besmisleno. Licemjerno. Beskorisno.
Nažalost, ubijedili smo sebe da ništa ne možemo, odnosno da će to neko drugi uraditi. I tako, tri decenije. A niko drugi neće. Zašto bi? Ako već nismo mi, kojih se tiče smrt djece!
Ili nas se možda i ne tiče!!!
