Kolumne

Piše Margit Tomik-Levy: JEDNA OBIČNA PRIČA, JEDNOG OBIČNOG RADNIKA

Panonika
Davno sam napisala da bi šutnula mojim najskupljim čizmama ove samouverene skorojeviće bez trunke mozga koji hvale ovu sadašnjost a SFRJ blate do iznemoglosti. Naravno oni pojma nemaju kakvo je to vreme bilo kod nas u SFRJ a kakvo u drugim socijalistickim državama. Ne znaju baš najbolje ni kako je bilo u kapitalistićkim državama. Ti skorojevići iz komoditeta komfornog stana svojih roditelja, dobijenog džaba od mrskog im totalitarnog režima a privatizovanog za frtalj kile bezvrednih sertifikata, laju i sikću na nas kojima je to biilo najlepše doba u životu i tvrde da je to samo žal za prohujalom mladošcu. Vidi Bogati, sad su i psiholozi. Znaju šta to kruži po mojim moždanim vijugama. Nije to kreteni, nego žal za sretnim vremenima.
Nije ni u jednoj državi, ni u jednom društvenom uređenju, bilo sve potaman. SFRJ je imala hiljadu mana ali sto puta više vrlina. Ovo njihovo, sadašnje nacionalisticko vreme se nema ama baš ničim pohvaliti. Ne postoji segment društva za koji se može kazati „E, vala, ovde je sve u redu“. Mogu samo lagati kao veleizdajnicki narko-džukac Dino.
Nedavno smo u čekaonici ambulante upoznali našeg vršnjaka Izeta (ili Ismeta) iz okoline Nahoreva. Radnik koji je krenuo od metle a do penzije stekao dve interne kvalifikacije. U penziju je otišao kao KV majstor, bravar. Njegov životni put je vrlo znakovit. Oslikava jedno vreme kroz prizmu malog čoveka, koji nikada nikoga nisu previše zanimali. Ili se možda varam? Nekoga ipak jesu zanimali mali ljudi.
Ovako je to bilo. Izet se rodio ni u Jagomiru ni u Nahorevu u trošnoj kući svojih roditelja. Posle odslužene JNA zaposlio se u GRAS-u kao fizikaner. Plata očajna ali redovna. Nosao je delove za remont tramvaja skoro deset godina. Preko puta Grasa je bila tada vrlo uspešna firma Montažno Projektno. Radnici su u pauzama razgovarali preko ograda firmi. Iz tih priča Izet je saznao da su preko puno bolje plate a da se kod njih dobijaju i viškovi, regresi i trinaeste plate. Saznao je i da traže priučene radnike pa se ponadao da bi ga mogli primiti. Sreo je doktora GRAS-a i rekao da bi sutra išao na razgovor za posao ako bi mu za sutra dao bolovanje. Doktor mu je rekao da ide odmah a on će to srediti sa poslovođom.
Elem, Izet se sutradan ucifrao, zalio Pitralonom, paradno obukao i otišao kod tehničkog direktora Montažno Projektnog. Čovek dobrodušan, pametan stručnjak, raspitao se o njegovim sposobnostima a zatim ga odveo u veliku halu, dao mu radno odelo pa upoznao sa šefom i poslovođom. Izet je bio vrlo vredan, za nekoliko godina je dobio internu kvalifikaciju a nakon malo muke u večernjoj školi je postao interni KV majstor. Plata duplo veća nego u GRAS-u. Dobio je i kredit da srikta staru kuću, puno veći od stvarnih troškova, pa je „legao“ i ganc novi Fićo. Za sinove je izganjao stipendiju. Mlađi je postao vrstan VKV varioc, a stariji sin je završio mašinstvo.
U međuvremenu Montažno Projektno je postalo UNIONINVEST, velika firma koja je radila po celoj državi a kao kooperant i u inostranstvu. Bilo je i dobrih dnevnica. Bio je to život kakav nije ni sanjao. Svake godine po „tri hefte na more“, izlazilo se i na muziku, kupovao se novi nameštaj, deci motor Jawa sport 350 cc. Došao je i rat. Deca su mu otišla u jedinice odakle se nisu vratili. Mlađi poginuo u Azićima novembra `92, stariji februara `94 na Igmanu. Kuću je sa ženom i babom napustio samo što je zapucalo. Ostali živi i proterani samo jer ga je vojvoda Vlaćo poznavao i pustio. Prijavili se da rade u bolnici. Žena čistila i servirala jela, on nosao boce sa kisikom cijeli rat. Pune uz stepenice, prazne niz stepenice. Babo cijeli rat proveo kod stare profesorice Vere kojoj je prije rata prodao mali šumarak za vikendicu. Pomagao joj i on i deca onomad, srodili se kao familija. Dobra profesorica je uzvratila istom merom u najtežim danima. Godinu posle rata je ukopao i babu.
Živeo je sa ženom u nekoj šupi jer su mu kuću zauzele SDA pobegulje iz Srebrenice. 11 godina ih je isterivao. Firma mu se preselila u ruke novih SDA gospodara u kojoj za njega nije bilo mesta. Živeo je od pravljenja ograda za balkone i gelendera za stepenice. U penziju je otišao sa minimalnom crkavicom.
Sav svoj život je Bati opisao u kratkim rečenicama – „Ljudino, ako me pitaš kako mi je onda bilo a kako mi je sada, prije sam imao sve. Jeli smo tri puta na dan, i kad sam radio u GRAS-u malo mršavije, ama tri puta i onda. Danas, da žena ne hrani malo koka u avliji, dabogda da bih od penzije jeo jednom dnevno čitav mjesec. Evo nas, oboje ostarili, bahili. Ona od tuge za djecom niti jede niti pije. Preživljava. Ni snahe ni unuke ne dočekasmo. Sutra možemo preseliti, a nema nas ko ukopati. Onoj državi nisam ništa dao, a ona meni dade sve. Ovoj državi dadoh svoje sinove, ona meni dade 500 KM penzije, „besplatne“ lijekove za 193 KM, struju i vodu za 70 KM. Za radion i Tv ne plaćam… Znaš i sam kol`ko smo ovoj državi mi važni. Jaaah, da je samo smirom umrijeti pa ovo više ne gledati“…
U ono mračno doba su postojale organizacije i udruženja koja su organizovano slala radnike, penzionere, decu, učenike, studente… na more od 14-21 dan. Slika to dokazuje. Kao brucoš sam se davne 1966 godine u organizaciji beogradskog Univerziteta pržila na suncu u Splitu i rashlađivala na Bačvicama.
Na vrh