Sve dok laž bude vid patriotizma i ubjeđenje o urođenoj inteligenciji, dok se laž koristi za obmanu vlastitog naroda, ili da se ohrabri, utješi, da se puno toga i sakrije pa se tako laže stvaralački, maštovito, inventivno.
Dok istina ne pobijedi laž Srbija će do tada dobrovoljno biti taoc ovih riječi Dobrice Ćosića utkanih već odavno u javni narativ, dokumente, i priče.
Jedna od takvih priča išla je sinoć na PTC 1 o Sarajevu. Priča puna besjede o prošlosti, krivici drugih i vlastitoj žrtvi, uzrocima i korjenima svega, od onog kako je započeo rat pa do geneze nastanka jednog naroda, ali sve tendeciozno i puno toga u pežorativu.
Dovoljno je reći da su “intelektualnu” okosnicu emisije činili Emir Kusturica, Nele Karajlić i Nenad Kecmanović.
Pokušalo se kako slikom tako i nekim riječima izvađenih iz konteksta sagovornika poput Josipa Pejakovića i Jakoba Fincija upakovati to u željeni sadržaj o skoro pa neprirodnoj i nasilnoj promjeni demografske slike Sarajeva.
Retorika navedene “intelektualne” trojke biće potvrđena na kraju i od strane samog gradonačelnika Istočnog Sarajeva Ljubiše Ćosića koji će žalom za izbrisanim etničkim prefiksom ispred svih dijelova Sarajeva koji su bili pod kontrolom ratne i secesionističke politike potvrditi njenu hegemonističku narav koja je potvrđena i samim nazivom jednog entiteta. Nasuprot tome riječi Dine Mustafića, također jednog od sagovornika, ipak su oslikale onaj pravi duh grada Sarajeva. Sarajeva koji pripada svima i u koji su svi dobrodošli.
Ovakvim i sličnim tendecioznim pričama Srbija bi konačno trebala prestati da vidi sebe u svemu kao ključ svega, ali i žrtve u svemu počevši skoro od Velikog praska pa do raspada Jugoslavije.
Morala bi Srbija početi uvažavati argumente i stavove drugih, počev od Hrvata, Bosanaca, Crnogoraca, pa do Kosovara.
Ne Šiptara, nego Albanaca sa Kosova.
Nacionalizam i tobožnja ugroženost kao instrumenti s kojim je u pohod ka stvaranju Velike Srbije krenuo Milošević, a danas Vučić ka “srpskom svetu” vratili su se konačno u Srbiju kao njeni najveći poroci koji su poput cigareta, alkohola i droge značajno narušili zdravlje građana Srbije. Nacionalizmom je tako poprilično narušeno mentalno zdravlje građana, a za liječenje će biti potrebna ogromna volja i snaga, ali i vrijeme.
Danas imamo priliku gledati kako se nacionalizam kao bumerang vratio u Srbiju nakon više od trideset godina haranja po prostorima bivše Jugoslavije.
Gledamo ga kako sada u nedostatku drugih ubija i gazi vlastiti narod.
Danas svi mi, željni normalnih komšijskih odnosa, sa empatijom gledamo na studente, suosjećemo sa porodicama petnaest zgnječenih građana Srbije u Novom Sadu, ali i prema pregaženoj studentici Sonji Ponjavić. Gledamo sa empatijom za razliku od Srbije koja nije htjela vidjeti odrede smrti istog tog režima koji su kod nas devedesetih spaljivali živu djecu i žene, kada su naše građane žive bacali sa stijene u ponor, ubijali po logorima i na kućnom pragu.
Srbija nije željela vidjeti ni svoju ulogu u otkrivenim masovnim grobnicama i počinjenom genocidu.
Danas Srbija konačno ima priliku da se suoči sa vlastitim zlom koji se vratio kući poslije trideset i više godina izbivanja van njenih granica.
Ako se danas Srbija ne suoči sa prošlošću sutra će već možda biti kasno za njenu bolju budućnost.
Ako se poslije Vučića pojavi neki drugi Vučić onda ste dragi studenti džaba krečili.
