Policija po prostoj definiciji treba da bude u službi građana, štiti njihove živote, imovinu, javni red i mir.
Tako u slučaju nevolje odmah tipkamo 122 broj, bilo da smo ugroženi ili u nekoj opasnosti, mi ili neko drugi.
Zovemo kao obični građani ili kao učesnici u saobraćaju. U saobraćaju zovemo kao svjedoci nekog udesa ili kao učesnici.
Uglavnim zove onaj kome je pričinjena šteta.
Policija kada dođe na lice mjesta znači došla je država, a država po dolasku svom građaninu prvo pruži osjećaj sigurnosti pa tek onda postupa po pitanju za koje je pozvana.
Zato i treba da se napad na policiju tretira kao napad na državu.
No, da li je baš tako danas i u praksi?
Nažalost, veliki broj primjera govori da je policija više u službi punjenja budžeta nego što je u službi građana.
Uglavnom ih vidimo tamo gdje je para najlakša.
Vjerovatno ne postoji vozač koji nije uočio neku radarsku “zasjedu” i patrolu skrivenu pored puta kako pažljivo prati “pecanje” žrtava. Zna ih tako biti i po nekoliko na vrlo kratkoj dionici puta. Nakon nekog vremena “žuta” obavjest u našem poštanskom sandučetu pali pretragu po mozgu gdje je to moglo biti.
Važno je samo na vrijeme uočiti ih, ili imati sreću da vas neko na vrijeme upozori, običnim blicanjem.
Uglavnom, toliko ih danas ima da bi na paradi svaki MUP mogao formirati dobar ešalon policije “naoružan” samo radarima.
Ipak kada radar zabilježi prekoračenje, makar ono bilo i najniže, takvom prekršajnom nalogu mahane nema.
Osim ljutnje na samog sebe.
S druge strane sigurno postoje primjeri u kojim je prekršajna odgovrnost paušalno određena od strane policije pa je tako neko od učesnika morao tražiti sudsko odlučivanje.
Jedan takav primjer i lično iskustvo sa policijom PU Vogošća može biti koristan podsjetnik za druge vozače koji se također mogu naći u sličnoj situaciji pa budu tražili sudsko odlučivanje.
Hoće li ovo doći do nadležnih pa da nešto mijenjaju u svojim procedurama, ne znam?
Bar do sada, iskustvo iz prakse pokazuje da sve što rade u funkciji je punjenja budžeta.
Odavno je policija okrenula leđa građanima.
Tako je bilo i u ovom primjeru kada je jedna lagana vožnja, bez saobraćajne gužve u večernjim satima završila iznenadnim kontaktom sa veprom koji je prvi kontakt imao sa kamionom koji je dolazio iz suprotnog pravca, a u mimoilaženju završio je ispod mog auta.
Taj drugi kontakt napravio je poprilično visoku štetu na autu.
Patrola iz PU Vogošća vrlo brzo došla je na lice mjesta i prije samog uviđaja proglasila je oba vozača krivim. Nije čak htjela reći ni ime lovačkog društva koje gazduje tim područjem.
Naravno, vozač auta nije mogao prihvatiti paušalno utvrđenu krivicu. Čak i rečenica, “pa mogu li vepru pisati kaznu” govori dovoljno.
Nažalost, policija danas sve više liči na dostavljača kazni.
Nazoveš, kažeš šta se desilo, a oni vam uredno dostave kaznu.
Tako danas izgleda policija u službi građana.
Na kraju kazna od 100 KM plus 20 KM završila je u registru kazni bez obzira na traženo sudskog odlučivanja.
Kao što radari nisu u službi sigurnosti u saobraćaju, tako ni sudsko odlučivanje nije u službi pravde i pravičnosti.
Oba instrumenta su izgleda samo u službi punjenja budžeta, odnosno “šišanja” građana.
Ako policija napomene građanina da ukoliko plati kaznu odmah u roku od osam dana ne treba platiti cijeli iznos nego samo pola kazne, tako bi isto tako mogla napomenuti građanina da za sudsko odlučivanje građanin mora lično da podnese zahtjev nadležnom sudu.
Tačno je da sve to piše vrlo sitnim slovima u prekršajnom nalogu, al’ je isto tako tačno da to rijetko ko pročita, ili može da pročita.
Koliko samo građana tako danas uzalud čeka poziv za sudsko odlučivanje, za koje nije ni znao da zahtjev mora lično poslati.
Takvi prekršaji i kazne su kao odskočne mine, zaboraviš na njih, a iskoče onda kad vam nešto zatreba, možda zamijena nekog od ličnih dokumenata.
Tek tada shvatimo da problem i ne leži u nekoj preko veze primljenoj službenoj osobi jer pravog policajca takvi nisu ni vidjeli.
Takav ili takvi policajci su samo posljedica. Uzrok je mnogo dublji, i leži u pogrešnim kadrovima, od inspektora pa sve do ministara koji će vremenom od policije napraviti uniformisane manekene.
Po čaršiji se već govori da se među policijom mogu pronaći poneki diler ili kriminalac, a ubistvo Amre Kahrimanović u Tuzli na površinu je izbacilo i jednog ubojicu.
Truhle jabuke su odavno ubačene među one lijepe i zdrave, a mjesto truhlim nije u policiji.
Nama treba profesionalna, dobro opremljena i plaćena policija. Jedino takva može biti efikasna, povezana sa građanima i u službi građana.
