Gledajući stare razglednice ili fotografije našeg grada ne možemo reći da se ništa nije promijenilo, promijenilo se mnogo toga, bar kada su zgrade u pitanju. Mnoge su nikle, neke još niču, a neke će uskoro, u jednoj opštoj groznici gradnje i prodaje stanova kao investicijskog ulaganja u nekretnine.
Ni prva lopata se ne zakopa, a stanovi su već rasprodati. Gradi se gdje se stigne, gdje ima imalo prostora. Nije važno što će sutra komšija komšiji za vrat da puše, jedni drugim u sobe da vire. Možda to i nije veliki problem jer poslije kupovine stanovi uglavnom zjape prazni. Neko kupuje da mu pare ne leže pod jastukom, a neko možda i da “opere” neki novac. Ko će ga znati.
Da li se gradi po nekom ad hoc ili možda lošem urbanističkom planu, uglavnom u nepovrat nestaju zelene površine, ostajemo bez prirodnog provjetravanja grada i sve to neka bude naš poklon i ostavština budućim generacijama kao opomena šta pomama za brzim profitom, odsustvo struke, znanja i nedostatak vizije mogu napraviti onom što zovemo “voljeni grade moj”.
I ne zna se šta je gore, da li je to ova grozničava gradnja i kozmetičko “uljepšavanje” lica grada ili ono što više od jednog stoljeća uništava sve pred sobom, i što lice ovog grada čini tužnim i ružnim, a to je odsustvo osjećaja za kolektivitet i javni interes.
Da li smo uopšte svjesni jaza između individualne i kolektivne svijesti koji je toliko dubok da smo naprosto osuđeni da živimo još stoljećima sa sindromom avlije kao dijagnozom našeg društva. Samo je lični komoditet važan, opšti ili zajednički interesi ne postoje.
Iza kapija naših avlija naći ćemo cvijetnjake, šadrvane i perivoje, a ispred kapija kaldrma, blato i smeće. U zgradama su nam stanovi renovirani, reklo bi se “sa poda meda se može laznuti”, a haustori su nam prljavi, zidovi išarani, a podrumi puni smeća. A tek fasade, fasade na mnogim zgradama ili otpadaju lli će otpasti. Stoje kao nijemi svjedoci vremena, skoro svakog vakta, svih ratova i oluja.
Uglavnom sve je postalo lični interes, bez trunke kolektivnog interesa. Populizam je strategija, a budžetski novac i pozicije plijen, grabi se i krčmi bez ikakve odgovornosti, a sve pod plaštom ljubavi prema gradu ili kvazi patriotizma. Svako grabi koliko može.
A oni koji ne mogu, ili ne žele takav život da žive, oni polako odlaze. Odlaze i mladi i stari, obrazovani i neobrazovani. Svake godine po jedan manji grad napusti ovu zemlju. Danas uveliko svi osjećamo posljedice, od običnih građana koji u svakodnevnom životu teško mogu naći molera, keramičara, vodoinstalatera, pa do privrednika koji ne mogu više naći dobrog radnika.
Platforma za progres svakodnevno razgovara sa građanima i privrednicima o mnogim temama koje se tiču života u našem gradu i poziva hrabre i odvažne da se zajedno suprostavimo ovoj partokratiji koja nas je uvela u vrtlog samodestrukcije. Platforma za progres poziva na bezkompromisnu borbu za vrijednosti koje će vratiti vjeru građanima u normalan život u ovom gradu i ovoj državi. To je prije svega borba protiv kriminala i korupcije, borba za sigurnost građana, počevši od pravne, socijalne, zdravstvene, egzistencijalne pa do fizičke sigurnosti. Jednom riječju borba za ostanak i život u ovom gradu i državi, u prvom redu mladih, a potom i njihov doprinos u smislu izgradnje, ali i povećanja nataliteta. Ovom pitanju je nužan ozbiljniji pristup svih, od grada pa do države.
