Teško da možemo danas naći nekog ko cijeni svoju prošlost, svi žele nekako pobjeći od nje jer nema ko joj nije šta dodavao, oduzimao, brisao i uljepšavao, ovisno kome je za šta trebala. Ipak, sviđalo se nama ili ne, u prošlosti su korjeni svega, dobrog i lošeg, istine i laži, herojstva i zločina, stoga ako ne konsultujemo prošlost nećemo moći ispravno shvatiti ni sadanašnjost, pa makar se radilo i o upotrebi jednog običnog termina koji se danas uglavnom koristi u pežorativu.
Skoro pa svakodnevno u političkom diskursu možemo čuti da je neko izdajnik. To u biti znači jedno potpuno neslaganje sa političkim protivnikom, ali i upozorenje biračima za naredne izbore.
Ako se tom epitetu pridoda još i riječ “komunjara” onda bi se tako kod birača trebao pojačati animozitet prema etiketiranom izdajniku ili izdajnicima. Društvene mreže su najčešće polje gdje uglavnom dominiraju članovi nacionalnih stranaka, njihovi simpatizeri ili botovi koji najčešće koriste tu etiketu “komunjare”.
Društvo u kojem se političkom protivniku lijepi etiketa “izdajnik” ili “komunjara” u svojoj suštini ima problem sa političkom i društvenom demencijom, tačnije problem prihvatanja historijskih činjenica.
Ako je termin “komunjara” svojevrsni obračun sa prethodnim sistemom koji je, istini za volju, imao svojih grešaka, promašaja, pa i zločina, ipak mora se priznati da je isti taj sistem imao više pozitivnih stvari koje su za ovaj današnji sistem čak i nakon trideset i više godina ostale nedostižni san.
Dovoljno je prisjetiti se tadašnjeg zdravstva, obrazovanja, privrede i privrednih giganata poput Energoinvesta, pa do ravnopravnosti i sigurnosti života i imovine građana na svakom pedlju države.
Drugo, danas se tim terminom želi izraziti i jedan antagonizam i distanca prema historijskom periodu koji je obilježen borbom sa nacizmom i fašizmom na našim prostorima, a koji su tada potpomognuti ustaškim i četničkim pokretima koji i danas, opet istini za volju, imaju dosta svojih poklonika.
Taj otpor danas nije ništa drugo do ponovna latentna kolaboracija sa istim tim ideologijama čije su pristalice tada ali su i danas otvoreni saveznici u podjeli Bosne i Hercegovine i nestanka Bošnjaka na ovim prostorima.
Sjetimo se za trenutak početaka političkog i stranačkog pluralizma devedesetih i vezivanja nacionalnih zastava i međusobne podrške.
Naravno, ništa u tome ne bi bilo loše da je to bio čin sazrijevanja i demokratizacije društva.
Agresijom na Bosnu i Hercegovinu nakratko su se zastave razvezale, no nakon Dejtona savezništvo je ponovo obnovljeno i ono traje do dana današnjeg.
Tih devedesetih zajednički antikomunistički pokret pretvoriće se poslije rata u skoro pa dogovorenu pljačku svega naslijeđenog i vrijednog iz tog srušenog sistema.
Svako je postao gospodar u svom dijelu, i svom etno korpusu.
Privatizacija firmi za marku i za obezvrijeđene certifikate pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine postao je jedan od načina prelaska vlasništva iz društvenog u privatno. Svi su znali da je to pljačka i proces raslojavanja na par stotina ekstremno bogatih familija i ostatka siromašnih.
Poslijeratni patriotizam, prisvajanje zasluga za odbranu države od agresije, zaštita nacionalnih i svakih drugih interesa postali su paravan za vlast koja će kasnije devastirati sve pred sobom, od obrazovanja, zdravstva, privrede, socijalne, pa do svake druge sigurnosti i zaštite građana.
Nacionalne stranke na kraju nisu nam donijele fanfarama najavljivano blagostanje. Osim bezočne pljačke, raseljavanja stanovništva, tri etno tora, i armije lažnih akademskih građana, nekog drugog značajnijeg postignuća nije bilo.
Zbog toga i jeste toliki animozitet prema svemu što podsjeća na bivši sistem, pa tako i ta famozna riječ.
Iako samu okosnicu mnogih stranaka, koje danas u prvi plan ističu svoj etnos, čine upravo ljudi iz tog sistema.
Nažalost na pokrenutom valu nacionalizama kako prije tako i poslije agresije, lični interesi i ambicije još uvijek u fokusu djelovanja imaju cijepanje države, i to je jedini uspjeh koji su napravili, ako se to može nazvati uspjehom.
Nažalost, ni stranke socijal-demokratske orjentacije ne mogu se pohvaliti da baš u svom političkom djelovanju liče na svoje prethodnike, jednog Džemala Bijedića, Bogića Bogićevića, Branka Mikulića, braću Pozderce, ili Emerika Bluma koji su isključivo radili na razvoju i afirmaciji Bosne i Hercegovine.
Čak i kada dobiju priliku, dijelom zbog dejtonske strukture države, a dijelom zbog svojih ličnih interesa one u svom djelovanju postaju tek blijeda kopija ponašanja nacionalnih stranaka.
Da li su svjesne svoje odgovornosti po pitanju opstanka Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama vjerovatno da jesu, al’ ne djeluju tako.
U praksi se nažalost stalno pokazuje da je i lijevim, i desnim, i onim u sredini isključivo vlast cilj. Ne promjena u radu, nego puka zamjena.
Tako je Bosna i Hercegovina danas postala samo prostor, odnosno podijeljeni prostor, gdje su kriminal i korupcija osnovni alati u rukama onog ko u određenom trenutku obnaša vlast.
Stoga, mnogo je prikladniji termini, od uvriježenog “komunjara”, za nekoga ko radi isključivo za svoj džep i stranku izraz “kriminalac”, “lopov”, ili “mafijaš”, bez obzira kojoj stranci pripada.
naslovna fotografija – tportal.hr
