Prva asocijacija danas na pojam “student” su aktuelni protesti u Srbiji. Uz proteste neizostavno idu pitanja “kako oni mogu tamo” i “zašto naši ne mogu kod nas”?
Čak i kroz prizmu protesta mogu se izvući poprilično pouzdani zaključci o kvalitetu obrazovnog procesa u Srbiji, ali i kod nas.
Bez razvijenog kritičkog promišljanja, kreativnog razmišljanja, samosvjesnosti vlastitih vrijednosti, pa i hrabrosti kod studenata ne mogu se očekivati ovakvi koraci. Bez svega navedenog ni studenti Srbije ne bi tek tako izašli na proteste. Izgleda da su fakulteti, odnosno profesori u Srbiji ispunili svoj dio zadaće uprkos “univerzalnim” problemima svakog tranzicijskog društva.
Država koja se brine za svoju budućnost u najužem fokusu interesovanja ima upravo studentska pitanja, počevši od njihovog obrazovanja pa do razvoja, kako intelektualnog tako i psiho-fizičkog.
Kulturološki gledano našem društvu nije svojstven sveobuhvatan pristup bilo čemu, pa tako i studentskim pitanjima i potrebama.
Tako, pored kvaliteta sistema obrazovanja segment smještaja i ishrane dođe kao nužno sporedna stvar. Važno pitanje jeste, al’ je tek na margini rješavanja.
Gladan i nenaspavan student ne usvaja znanja, a bez znanja se ni na proteste ne ide.
Nažalost vremenom se ukorijenila i prihvatila logika kako su sobica, krevet, i “fast food” studentski standard na kojem nam godinama stasavaju generacije intelektualaca koje, nažalost, mogu tako biti zdrave i produktivne do svojih četrdeset i nekih, a poslije?
Država koja ima malobrojnu naciju, uz to i druge probleme poput nataliteta ili iseljavanja mladih mora ozbiljno povesti računa o svakom pitanju, pa i pitanju studenata.
Prisjećajući se školovanja i odrastanja u jednom prošlom sistemu u kojem su, pored visoko postavljenih obrazovnih kriterija i standarda, smještaj, ishrana i sportsko-rekreativni život bili isto tako postavljeni vrlo visoko na ljestvici važnosti, doduše u školovanju jednog pilota.
No, danas za ovu državu sa svim njenim problemima, od kojih su neki već navedeni, od krucijalne važnosti je zdrava i produktivna inteligencija, baš kao što se nekada to i od pilota očekivalo, da budu zdravi i dugo godina upotrebljivi.
Zašto ovo pišem?
Danas sam se u Studentskom centru Tuzla na trenutak vratio baš u dane svog školovanja kroz Vazduhoplovnu gimnaziju i akademiju, bar kada je đačka i studentska tacna u pitanju.
Imao sam privilegiju i čast da se uvjerim u kvalitet studentske hrane koja je bila na studentskom meniju.
Naprosto sam bio zadivljen, prvo restoranom, a potom srdačnošću osoblja, i kvalitetetom i ukusom, a čega drugog do graha. Bilo je tu još nekoliko jela, al’ grah je grah.
Kako kažu, snaga na usta ulazi.
Prisjetih se tako i dragih lica koja fizički danas nisu više na ovom svijetu, al’ su još uvijek živi u sjećanjima mnogih generacija pilota.
I tako jedna sasvim slučajna posjeta prvom čovjeku Studentskog centra Tuzla gospodinu Jusufu Džihanoviću probudi u meni još uvijek živi vulkan emocija i sjećanja na dane školovanja, ali i ponosa što se danas baš u Tuzli pokazuje ovakav odnos i empatije prema studentima, koji su uglavnom iz drugih gradova Bosne i Hercegovine.
Bez brige za studente, njihovo obrazovanje i ulaganja u studentski standard nema ni budućnosti za državu.
A što se tiče protesta, iskreno se nadam da će i nas naši studenti učiniti ponosnim svojim odgovorom na ovo dugogodišnje devastiranje društva i države.
Ako već nismo mi učinili njih ponosnim, onda makar pokažimo strpljenje.
