Prisustvo ceremoniji obilježavanja Dana Vojske Republike Srpske i 3. pješadijskog (RS) puka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, uprkos 
naredbi/odluci ministra odbrane kojom je bio zabranjen ulazak u kasarnu “Kozara” Miloradu Dodiku, Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću, licima za koje postoje nalozi za hapšenja, samo je jedna od posljedica skoro dvodecenijskog guranja glave u pijesak u prvom redu bošnjačkih generala, a potom i bošnjačkih civilnih autoriteta.
U ovom političkom trenutku skroz nepotrebna, iako potpuno legitimna naredba ministra odbrane ne može se tretirati kao glavni uzrok jučerašnje javne demonstracije postojanja i funkcionisanja lanca komandovanja po etničkom principu.
Stoga, nije isključivo krivica ministra odbrane za jučerašnji epilog.
Njegova jedina nesretna okolnost je što se našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Ipak za uspješno obavljanje uloge ministra odbrane potrebno je nešto više od pukih glasova dobijenih na izborima.
Ovako su OS BiH nepotrebno uvučene u dnevno političku kaljužu i tako dovedene u situaciju da danas budu na meti kritika nedobronamjernih ili neupućenih građana.
I dok se budemo bavili posljedicama, a zanemarivali uzroke nećemo se još zadugo izvući iz vrtloga permanentnog rušenja institucija ove države.
Nažalost, ubrzo nakon svih dešavanja u SIPA-i i oko SIPA-e u tom vrtlogu nađoše se eto i oružane snage.
Ako bi se danas samo malo ozbiljnije upustili u analizu dosadašnjih negativnih dešavanja u oružanim snagama došli bi do zaključka da ključ svih naših problema leži u kadrovskoj politici kojoj je važnije bilo osigurati kontinuitet uticaja isključivo jedne stranke na oružane snage nego li izgradnja kohezije, integriteta njenih pripadnika, profesionalizma, lojalnosti državi i na kraju sposobnosti istih tih oružanih snaga.
Najbitniji segment kadrovske politike svakako je izbor generala, a što je do sada bilo prepušteno samo jednoj stranci.
Doduše ostale stranke nisu nikada ni pokazivale neku zainteresiranost za oružane snage, osim ukoliko im nekom postizbornom kombinacijom ne pripadne mjesto ministra odbrane.
Podobnost i lojalnost političkoj stranci postala je tako glavna referenca za generalsku poziciju, naravno preporuka je morala doći od nekog stranačkog, ili vjerskog autoriteta.
Uzgred rečeno, depolitizirane oružane snage od početka je samo puka floskula.
U takvim okolnostima odnosi među kandidatima za generalske pozicije često su bili obojeni međusobnim rivalstvima što je u suštini značilo samo jedno, sve je dozvoljeno u toj borbi za lični interes.
U takvoj organizaciji, kao što su oružane snage, kada lider gleda isključivo lični interes propadanje oružanih snaga je neminovan propratni proces.
I dok su sposobni i profesionalni oficiri sa integritetom čekali da budu prepoznati u procesu napredovanja na više pozicije i činove ostali oficiri bez skrupula, po ugledu na generale, krčili su na identičan način svoj put ka vrhu.
Ulaskom u društvo generala rađala se i nova ambicija, to su sada generalske zvijezde.
Tako je put ka drugoj i trećoj zvijezdi nažalost često bio popločan ličnim animozitetima koji su nerijetko dovodili do prekida u međusobnim komunikacijama, pa čak i do otvorenih verbalnih sukoba.
Bolji poznavaoci se sjećaju tih sukoba naših, danas već penzionisanih, generala.
Kada kroz takav kadrovski proces dobijete jednog generala velika je vjerovatnoća da ćete dobiti i nesposobnog i sujetnog.
A sujetan čovjek je najopasniji.
Sve zna, u sve se miješa, nikog ne sluša i ne trpi drugačije mišljenje.
Stoga, nadam se da će ova zadnja dešavanja u OS BiH poslužiti kao alarm za nužno otvaranje procesa redefiniranja prvo zakonskih regulativa, a potom i unutrašnjih odnosa.
Ukoliko novoproizvedeni bošnjački generali ne uspostave nove kadrovske principe, među kojim ima par izuzetno sposobnih i sa integritetom koji mogu otvoriti to novo poglavlje, svjedočićemo sigurno nastavku sličnih, samo ne daj Bože gorih scenarija.
