U zadnjih mjesec dana na meti smo stalnih provokacija od strane Srbije. Počev od dolaska helikoptera MUP-a Srbije u Trebinje, pa defile pitomaca vojne akademije Vojske Srbije u Prijedoru, i na kraju najava dolaska šest pripadnika policije MUP-a Srbije koji su trebali boraviti od 22. jula do 1. septembra u tri naša grada, Banja Luci, Foči i Trebinju.
Iza navedenih aktivnosti, naknadno ćemo saznati, postojala je ili uredna najava koja se namjerno slala u zadnji čas, ili sporazum koji je također ranije uredno potpisan i sa naše strane.
Dolazak policije MUP-a Srbije dio je sporazuma koji je potpisan davno i od strane tadašnjih članova predsjedništva, Bakira Izetbegovića i Željka Komšića.
Ništa od ovog ne bi bilo sporno da je bilo na bazi međusobnog razumijevanja i uvažavanja.
U odnosima susjednih država saradnja policijskih i obavještajnih agencija, kao i oružanih snaga uobičajena je stvar i kao takva u funkciji je razmjene informacija i zajedničke borbe u domenu sprječavanja međudržavnog kriminala, trgovine ljudima i narkoticima, kao i izgradnji međusobnog povjerenja.
S obzirom na motive Srbije koja s jedne strane želi pokazati nedjeljivost, jedinstvo i neraskidivu vezu dva prostora, iz tzv. “srpskog sveta”, s pravom se sve ovo doživljava kao smišljena i planski organizirana provokacija.
S druge strane, Srbija također “nabacuje loptu” partneru u Federaciji Bosne i Hercegovine u cilju izazivanja smutnji, nezadovoljstva, i kreiranja političkog animoziteta prema svojim političkim protivnicima. Uglavnom, u skoro svim slučajevima ministarstvo odbrane i sam ministar odbrane Zukan Helez bili su meta napada, politiziranja i optužbi sa svih strana.
U takvom ambijentu principijelnost i negativan odgovor ministra Heleza na posljednje uporne zahtjeve Srbije za slanje helikoptera u Bosnu i Hercegovinu treba pozdraviti. U okolnostima postojanja vlastitih kapaciteta i sposobnosti za djelovanje iz zraka čin odbijanja ponuda je sasvim očekivan.
Da u ponudi Srbije nema dobrosusjedskog motiva za pomoć i da se radi o čistoj političkoj igri govore i sve agresivniji tonovi zvaničnika iz Banja Luke koji nervozno traže odobrenja nadležnih ministarstava Bosne i Hercegovine za dolazak helikoptera iz Srbije. Pri tome ni jednom riječju ne spominju niti traže angažovanje helikoptera vlastitih oružanih snaga. Čudan je, no ne i neočekivan, muk srpskih generala.
Stav ministra Heleza prema nemoralnoj ponudi Srbije dostojanstven je i kategoričan, nažalost mnogi ne vide postojanje i drugih latentnih opstrukcija unutar njegovog okruženja koje ga čine usamljenim u toj borbi za dostojanstvo Oružanih snaga, a time i Bosne i Hercegovine.
Ministar odbrane Oružanih snaga Bosne i Hercegovine Zukan Helez nažalost nema iskrenu podršku bošnjačkih generala koji su oduvijek bili birani od strane jedne stranke, i bili u službi politike te stranke.
Pored navedenih problema koji se pojavljuju skoro na dnevnoj bazi, a s kojim se ministar suočava, postoje i druga polja na kojim ministru izostaje podrška.
Jedno od tih polja je i orjentacija i odnos spram strateških partnera naših oružanih snaga.
Zapad i NATO su bili i ostaće naša strateška orjentacija, i tu orjentaciju ministar Helez jasno artikuliše.
S druge strane kako protumačiti ponašanje bošnjačkih generala, odnosno njihovo odsustvo na značajnim događajima za naše strateške partnere. Tako na prijemu u američkoj ambasadi povodom 4. jula Dana nezavisnosti ili pak na prijemu u hotelu Europa prilikom smjene osoblja američke ambasade nije bio prisutan ni jedan bošnjački general.
Ujedinjeno Kraljevstvo također je strateški partner našim oružanim snagama.
Tako je nedavno, od 18. do 20. jula, na jednom od najvećih zrakoplovnih mitinga u svijetu “RIAT 2024” našu delegaciju predvodio Načelnik zajedničkog štaba general Gojko Knežević. U pratnji generala Kneževića bio je brigadir Nebojša Stajić i naš vojni ataše u Londonu brigadir Nebojša Janković. Tom prilikom general Knežević sastao se i sa načelnikom odbrane Ujedinjenog Kraljevstva admiralom Sir Antony David Radakinom.
Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva gdje nismo vidjeli bošnjačkog generala, u delegaciji koju je predvodio također general Gojko Knežević, a koja je ovom prilikom posjetila Ministarstvo odbrane i Generalštab Vojske Srbije od 19. do 21.marta 2024. tu je bio bošnjački general.
U Srbiju može, u Ujedinjeno Kraljevstvo ne može.
U kontekstu odnosa naših generala prema Vojsci Srbije najbolji pokazatelj je primjer dočeka vojnog atašea Vojske Srbije pukovnika Nešić Saše 19. februara 2024. godine kada su ga dočekala sva tri generala iz Zajedničkog štaba.
Za razliku od pukovnika Nešića, general-pukovnika Maxa Nielsena, komandanta NATO Odbrambenog koledža iz Rima, 14.marta 2024.godine dočekao je samo jedan general koji je dao toliki značaj posjeti da je pola aktivnosti posjete propustio.
Takav odnos je izuzetno ponižavajući za jednog tako visokog NATO oficira.
Srbijanskog pukovnika dočekuju tri generala, a NATO general-pukovnika dočekuje jedan, pri tom još i nezainteresirani general.
Iz ovih par primjera vidljiv je kalkulantski uticaj stranke za koju i njen predsjednik kaže da je bitnija od naroda.
Na ministru Helezu je sada da sam zaključi, da li su njegovim najbližim generalima bitnije oružane snage ili stranka.
Zaključak je vrlo jednostavan.
Jačanje ministra Heleza politički ne odgovara toj stranci, i to je generalima jasno.
Kako se onda oni ponašaju? Očigledno je da potkopavaju ministra gdje god mogu, a to što potkopavanjem ministra slabe i oružane snage, samim time i državu to izgleda nije toliko ni važno.
Na kraju, šta je bitnije država ili stranka? Odgovor na ovu dilemu neka svako za sebe da.
Nastaviće se …
*** piše – Izudin Maleškić, brigadir u penziji
Po profesiji pilot, penzionisan kao načelnika štaba brigade zračnih snaga.
Prije rata završio Vazduhoplovnu vojnu akademiju u Zadru, tokom karijere u OS BiH završio je u Americi komandno-štabni koledž zračnih snaga i Armijski ratni koledž.
Učesnik odbrambeno oslobodilačkog rata od 15.aprila 1992.godine.
