Jesu li zaboravljeni, prepušteni sami sebi ili osuđeni da do kraja života budu žrtve onog najgoreg u čovjeku, njegove nečovječnosti?
Oni koji su preživjeli i danas strahuju.
Ne tako davno, u svakom od 656 logora metalni zvuk ili škripa otvaranja vrata u zatočenicima izazivao je jezu i smrtni strah. Znali su da svako otvaranje vrata nosi sa sobom horor, premlaćivanje, iživljavanje, ili ono najgore, metak na licu mjesta ili izvođenje bez povratka.
Danas, zvono ili kucanje poštara na vrata donosi im novi strah, strah od kazne, ovog puta za preživjele logoraše.
Strah od “plave koverte” koja nosi kaznu što nisu među onih 30 000 pobijenih, od onih skoro 200 000 koliko ih je prošlo kroz razne logore. “Plava koverta” nosi nešto i više od kazne, nosi duboku bol koja razdire srce, koju mnogi neće preživjeti.
Nermin Dogić iz Diviča, u to vrijeme dvadesetogodišnjak, jedan je od mnogih koji je prošao torturu zgrade Suda u Zvorniku, Doma kulture u Čelopeku i logora u Batkoviću, koji je za četrnaest mjeseci preživio mnoge batine, kopanje rovova na prvim linijama i izvođenja na strijeljanje.
Kasnije jedan je od mnogih koji je povjerovao da postoje ljudi kojim je stalo do pravde, da postoji neko ko želi da preživjeli logoraši dobiju kakvo takvo obeštećenje.
I dobili su.
Nermin Dogić dobio je da plati Republici Srpskoj 3.520,00 KM na ime troškova parničnog postupka.
Manje više slične isnose dobila su i njegova dva brata, Nijaz i Nihad.
I koliko ih je još dobilo slične iznose?
A neko im je ulio nadu da mogu biti bar malo obeštećeni, neko ih je zastupao, i na kraju na njima i zaradio. Zaradili su đavolji advokati, zaradila je Republika Srpska u čije su temelje ugrađeni i životi tih na desetine hiljada logoraša.
Prošao je 9. januar kada je sve počelo, doći će i proći 9. maj koji se obilježava kao Dan logoraša, položiće se cvijeće na brojnim lokacijama, biće tu i govora, al’ konkretnog kako riješiti ovo pitanje ponižavanja preživjelih teško da će od toga išta biti.
Logoraši su brojna kategorija, uostalom kao i braniteljska, i plašim se da im je njihova brojnosti kao snaga već odavno otupljena brojnim ispolitiziranim udruženjima koja su se pretvorila u interesne grupe pojedinaca.
Ipak, neka svako uradi što je u datom trenutku u prilici da uradi u korist ove kategorije i možda se baš ove godine nešto pozitivno desi.
Danas svi koji poznaju Nermina Dogića, a znaju ga mnogi, znaju da se vedrim duhom liječi i bori sa traumama tog vremena.
Pitanje je kako će se on i mnogi drugi izboriti sa nepravdom koja im je nanešena ovim besmislenim i bezobraznim “troškovima parničnog postupka”.
Nažalost u prilici sam samo riječju možda da privučem nečiju pažnju, ko je moćan i voljan da ovo pitanje riješi, i ja uradih što je do mene.
