Ono što je mene najviše začudilo i razočaralo jesu stavovi pojedinaca Bošnjaka koji omalovažavaju ovu rezoluciju, kažu da je nepotrebna, da ni ranije nisu dale rezultata. U pozadini je borba za vlast, pokušaj da se jednoj političkoj grupi umanje zasluge. To je jako žalosno i poražavajuće, neprirodno i bezdušno
Piše: Ivica Puljić (Washington)
Što je to rezolucija? Možda čvrsta odluka da se nešto napravi, učini ili da se ne učini?
Sinonimi za rezoluciju su: hrabrost, duhovnost, karakter, upornost, ustrajnost … Možda formalni oblik stava ili odluke da se poduzme akcija …
Što je genocid? “Genocid je međunarodno priznati zločin gdje su djela počinjena s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelomično, neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina.”
Riječ “genocid” nije postojala prije 1944.godine. To je vrlo specifičan izraz koji je skovao poljsko-židovski odvjetnik po imenu Raphael Lemkin (1900. – 1959.) koji je nastojao opisati nacističku politiku sustavnog ubijanja tijekom holokausta, uključujući uništavanje europskih Židova. Oblikovao je riječ genocid kombinirajući genos, od grčke riječi za rasu ili pleme i cide, od latinske riječi za ubijanje.
Dana 9. prosinca 1948. Ujedinjeni narodi usvojili su pisani međunarodni sporazum poznat kao Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ovom je konvencijom genocid utvrđen kao međunarodni zločin, koji se države potpisnice “obvezuju spriječiti i kazniti”. Sprječavanje genocida, druga glavna obveza konvencije, ostaje izazov s kojim se nacije, institucije i pojedinci i dalje suočavaju.
Genocid je prvi put priznat kao zločin prema međunarodnom pravu 1946. godine od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Kodificiran je kao samostalno kazneno djelo u Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. (Konvencija o genocidu). Konvenciju su do 2022.godine ratificirale 153 države.
Međunarodni sud pravde (ICJ) više je puta izjavio da Konvencija utjelovljuje načela koja su dio općeg običajnog međunarodnog prava. To znači da bez obzira na to jesu li države ratificirale Konvenciju o genocidu ili ne, sve su pravno vezane načelom da je genocid zločin zabranjen prema međunarodnom pravu. ICJ je također naveo da je zabrana genocida imperativna norma međunarodnog prava ili ius cogens te da stoga nije dopušteno nikakvo odstupanje od nje.
Tu Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida ratificirale su i Srbija i Bosna i Hercegovina. No, Srbija nije, prema presudi haškog tribunala za ratne zločine, spriječila genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine, a bila je obvezna to učiniti. Genocid su počinile snage vojske bosanskih Srba pod vojnim zapovjedništvom Ratka Mladića, koji je osuđen na doživotnu robiju te pod političkim vođstvom Radovana Karadžića, koji također robija doživotnu kaznu. Ali, kako poodavno to Sokrat reče: “Sve prođe pa i doživotna robija.”
Srbija i BiH entitet RS su, uz izdašnu pomoć Rusije, pokrenule čuda neviđena da zaustave usvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici iako ih se nigdje nacrtu ne spominje. Ali, svakog se češe gdje ga svrbi. Aleksandar Vučić je i Boga uključio u akciju spašavanja srpskog obraza, ako prvaci Pravoslavne crkve imaju kontakt sa Svevišnjim. Iskreno – sumnjam u to. Uglavnom, Vučić i Dodik i njihovi sateliti naprosto vrište da će Srbi biti proglašeni genocidnim narodom. A, neće, jer u rezoluciji toga nema. Pa, što se onda oni toga plaše.
S druge strane, u Ujedinjenim narodima je mala ekipa ljudi iz BiH misije u UN-u, na čelu sa ambasadorom Zlatkom Lagumdžijom, odradila civilizacijski posao. Težak posao. Mjesecima su trajali pregovori, razgovori, viđali smo prijedloge, amandmane, sve što u rječniku svjetske organizacije postoji. Pa i riječ – sponsor. Ovaj nacrt ih ima 38, do sada. Za usvajanje nacrta rezolucije potrebna je obična većina, dakle jedan glas više od 50 posto glasova od prisutnih na zasjedanju Opće skupštine 23. maja. Suzdržani se ne broje.
Zašto je došlo do pokretanja ove rezolucije? Vjerojatno zato što postoje oni koji negiraju da je genocid počinjen u Srebrenici i pored dvije presude dva međunarodna suda. Vjerojatno i zato što neki veličaju osuđene ratne zločince koji su pojedinačno odgovorni za genocid. Oni su za Vučića i Dodika junačine, srpski heroji. A, nisu. Oni su samo ratni zločinci. Zli ljudi.
Ono što je mene najviše začudilo i razočaralo jesu stavovi pojedinaca Bošnjaka koji omalovažavaju ovu rezoluciju, kažu da je nepotrebna, da ni ranije nisu dale rezultata. U pozadini je borba za vlast, pokušaj da se jednoj političkoj grupi umanje zasluge. To je jako žalosno i poražavajuće, neprirodno i bezdušno. Ti su ljudi spremni na sve da ostanu ili dođu do vlasti. Neće birati sredstva i zato su opasni po Bosnu i Hercegovinu i njen opstanak.
Ima nešto samouništavajuće u bosanskoj kulturi življenja. Kao da je određeno postignuće neko prokletstvo. Naći nedostatak čak kada on ne postoji je zadovoljstvo za te nesretnike. Postoji skoro profesionalna malodušnost. Neki mračni duh koji svjetlu ne dopušta potpuni prolaz …
Ali, ono što je, u ovom trenutku, jedino bitno jeste da se nacrt rezolucije usvoji, da se preko UN-a uvede Dan sjećanja na srebrenički genocid, jer to najmanje što ljudska civilizacija može učiniti za preko 8000 bošnjačkih žrtava i za njihove obitelji.
Naslovnica – Memorijalni centar Potočari (foto:dron.ba)
