Očito je da se krivica mora individualizirati samo u slučaju kada su Srbi dželati, a žrtve Bošnjaci.
Za NAP piše: Hamza Memišević, doktorand na Fakultetu političkih nauka UNSA
Veleposlanik Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija saopštio je medijima da je tekst rezolucije o genocidu u Srebrenici konačno usaglašen i da će se o tome raspravljati krajem naredne sedmice. Inicijativa Njemačke i Ruande, uz potporu velikog dijela članica UN-a, kojom bi se 11. juli proglasio Međunarodnim danom sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine, sudeći prema informacijama koje svakodnevno pristižu konačno je dobila epilog.
Suština rezolucije sadržana je u sedam tačaka, među kojima se navodi da je 11. juli međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici te da se negiranje genocida bezrezervno osuđuje. Istovremeno se upućuje poziv članicama UN-a da kroz obrazovni sistem očuvaju utvrđene činjenice. Nadalje stoji da se oštro osuđuje veličanje ratnih zločinaca i naglašava važnost budućeg rada pri pronalsku i identifikaciji žrtava. U preostalim tačkama rezolucije pozivaju se članice da se pridržavaju Konvencije o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, zatim se zahtijeva od Generalnog sekretara UN-a da uspostavi program za obilježavanje 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Posljednja tačka sadrži poziv svim organizacijama, uključujući i nevladin sektor, da prigodnim sadržajem obilježe Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici.
Tekst rezolucije dobio je epilog, no koliko je rezolucija efektivna? Pitanje je što se odugovlačenjem konačnog teksta htjelo postići, je li se htjelo udovoljiti činjenicama ili Srbiji, koja će po tko zna koji puta u javnosti preuzeti ulogu žrtve, a iza scene zadovoljno trljati ruke, jer Bošnjaci su opet dobili mrvice s kojima su nažalost zadovolj(e)ni.
Cijeli proces konačne izrade teksta rezolucije usporili su diplomatske igre Srbije i amandmani aktualne vlasti Crne Gore, za koju su nam određeni bošnjački veleumovi tvrdili da je to proeuropska vlada i politika, lišena bilo kakvih velikosrpskih aspiracija. Kao da je nemoguće biti velikosrbinom i zapadnim čovjekom? Pa nije li „Jugoslavenska vojska u otadžbini“ u Drugom svjetskom ratu bila miljenik zapada, a nije li i danas Vučić primjer toga savezništva?
Još je bolji primjer Vuk Drašković, koji će u momentu kada se u javnosti pojavila informacija da Njemačka i Ruanda iniciraju rezoluciju o srpskom genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, pohitati na jedan bh. medij i (u)kazati da bi Srbija trebala što (a)žurnije prihvatiti tu rezoluciju, budući da se radi o lokalnom genocidu. Da, Drašković dobro rezonira, ali Bošnjaci slabo, gotovo nikako.
Srpski genocid nad Bošnjacima u Srebrenici tijekom mjeseca jula 1995. godine bio je kulminacija srpske politike genocida u Bosni i Hercegovini. Bošnjačko stanovništvo Gornjeg Podrinja (Višegrad, Goražde, Foča, Rogatica i Čajniče) 1992. godine posve je nestalo. Koliko je srpska politika efikasno očistila Gornje Podrinje jasno pokazuje statistika, izuzev Goražda, gdje se bošnjački faktor uspio očuvati. A identičnu sudbinu imala je Bosanska Krajina, gdje je bošnjačko i hrvatsko stanovništvo, posebice u Prijedoru bilo izloženo sustavnom ubijanju i zatočenju u koncentracionim logorima.
Kako je bošnjačka politička, akademska, društvena ili koja već vrhuška dopustila lokalizaciju genocida nad Bošnjacima? Ratko Mladić je u mjesecu maju 1992. godine, nakon što je predočeno šest strateških ciljeva, izjavio: „Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, lјudi, genocid. Mi moramo da pozovemo svakog čoveka koji je čelom polјubio ove prostore i teritoriju države koju hoćemo da napravimo“.
Shodno prethodno spomenutom, nužno je razumijeti da je genocid – politika. Genocid je zločin sistema – države, a ne pojedinaca, unatoč tome što je za postignuće ciljeva neophodan ogroman broj pojedinaca, koji međutim nisu izolirani od sistema vlasti, već su dio tog sistema i rade za taj sistem. Nisu tobožnji pojedinci iz redova srpskog naroda ubijali i činili genocid za lični interes, već naprotiv, u ime srpstva i srpske države.
No, vratimo se na vlast Crne Gore, koja je zahtijevala individualizaciju srpskog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i Dejtonski mirovni sporazum kao trajnu kategoriju za Bosnu i Hercegovinu. Amandman crnogorskih vlasti o individualizaciji krivice za genocid prihvaćen je u tekstu rezolucije. Od samog početka izrade teksta individualizacija krivice bila je neupitna. Predstavnici velikih sila u Bosni i Hercegovini, poput britanskog veleposlanika, izjavio je kako krivica nije na Srbima i Srbiji već na pojedincima. Zapravo, braneći srpsku poziciju i srpski interes, zapadne sile drže daleko od javnosti ono što se doista događalo u periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.
Bivši zastupnik RBiH pred Međunarodnim sudom pravde Francis Boyle, govoreći o zbivanjima za vrijeme srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, kazao je da su legalni predstavnici bh. vlasti bili suočeni s ogromnim pritiskom Velike Britanije, Francuske i Rusije, a sve kako bi se odustalo od pokretanja tužbe protiv Srbije i Crne Gore 1993. godine. Što se tiče drugog amandmana, za time nije bilo nikakve potrebe. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt prilikom nedavnih, ali odveć standardnih političkih potresa u BiH jasno je kazao da je on jamac Dejtonskog sporazuma, tako da promjena dejtonske ustavne strukture u međunarodnim krugovima nije bila, niti će biti razmatrana kao opcija.
Bosna i Hercegovina čedo je onih koji stoje iza rezolucije. Da je međunarodna zajednica željela dokinuti srpski entitet u Bosni i Hercegovini, ne bi taj entitet institucionalizirala 1995. godine Dejtonskim mirovnim sporazumom. Konačnim tekstom rezolucije, ali i prihvatanjem amandmana crnogorskih vlasti nastavljeno je s politikom udovoljavanja srpskim nacionalno-političkim ciljevima.
Kao i mnogo puta do sada, Srbija će proći uz minimalne ogrebotine. Ova rezolucija mogla bi otvoriti seriju rezolucija, ali primarno u onim skupštinskim klupama gdje većinski sjedi srpski faktor. Ne bi bilo iznenađujuće, shodno najavama Andrije Mandića, predsjednika crnogorskog parlamenta ili nedavnih izjava Dodika u Donjoj Gradini, da se u rezolucijama nađe etiketa kolektivne krivice za nesrpske narode. Kada Dodik uvrijedi Bošnjake ili kada je prošle sedmice Hrvate označio genocidnim narodom, izostale su reakcije srpskih političara i međunarodnih zvaničnika. Očito je da se krivica mora individualizirati samo u slučaju kada su Srbi dželati, a žrtve Bošnjaci.
Bošnjaci konačno moraju dovinuti da Bosna i Hercegovina nije i ne smije biti provizorij. Naša povijest je naše pravo i naša obaveza, a ne krpa koju nam drugi trebaju krojiti. Vakat je mijenjati ono što je Francuz De Kervel napisao sredinom 19. stoljeća o Bošnjacima. Njegovo zapažanje glasi „Velika nesreća ovog dijela slavenskog naroda jeste u tome da je nepoznat, osim po izvještajima svojih neprijatelja“.
