Baš tako – Kakav je da je, neka Erdogana! – mogao bi se sažeti stav većine Turaka i svijeta koji je s pažnjom pratio turske predsjedničke i parlamentarne izbore prošle nedjelje. Zanimanje svijeta je bilo toliko kao da se radi, a i radi se, o tako važnoj zemlji koja utiče i na šira svjetska pitanja mira i sigurnosti nego što je region kojem pripada.
Moćan predsjednički sistem
Turska je i za svijet koji se tradicionalno naziva zapadnim postala možda još važnija nego u vrijeme hladnog rata, kada je služila kao južni bedem odbrane kapitalizma od komunizma. Danas je i nasljednik sovjetske Rusije Putin prihvata kao jedinog mirovnog posrednika u ratu protiv Ukrajine iako je ukrajinskoj vojsci isporučivala dronove. U svemu što se događa oko Turske, i kad treba pomoći armiji Azerbejdžana da osvaja Nagorno Karabag, i kad svojom vojskom nastoji južne granice zemlje osigurati koridorom, zamutiti, ali i smiriti istočne obale Mediterana, glavnu riječ i nalog davao je njen predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Kakav je da je, dakle, Erdogan, on je učinio takvom Tursku, pa je bojazan šta bi bilo da je izgubio izbore prošle nedjelje, prevladala pri podršci koju su mu, čak i više od očekivanja, dali Turci i svijet. A takav inicijalni pokretač prevladaće po svoj prilici i na drugom krugu predsjedničkih izbora, posljednje majske nedjelje. Iako je parola koju ponavljam u stilu društvenih mreža i “ljudi s ulice” kakve hvataju mediji, prepoznajem je i u stavu vodećeg čovjeka vodeće sile svijeta. Dan-dva pred izbore predsjednik Erdogan je rekao u Istanbulu: “Biden je izdao instrukcije kako ‘mi treba da oborimo Erdogana, ja to znam, cijeli moj narod to zna’.” Američki predsjednik je, mada je ranije govorio kako je Erdogan autokrata i kako treba podržati njegove oponente, danas mnogo obazriviji kad kaže: “Samo se nadam… ko god pobijedi, pobijedio je. Tamo, u tom dijelu svijeta, upravo sada ima dovoljno problema.” Na to Nahal Tusi i Ari Hawkins pišu za Politico: “Nespretna ambivalentnost Bidenovog tima reflektuje nezgodnu stvarnost. Da, Erdogan može biti neliberalni vladar koji je naškodio demokratiji svoje zemlje. Ali Turska je strateški lociran saveznik NATO-a, a ruski rat u Ukrajini i razdori na Srednjem istoku znače da Washington ne može jednostavno okrenuti leđa tom jakom čovjeku.” Bar načas se zaboravljaju oštre kritike korozije sekularnog sistema, korupcija, kršenja ljudskih prava.
Iako su izbori 14. maja bili i parlamentarni, što bi u istinskim parlamentarnim demokratijama trebalo da je značajnije, turski Medžlis je u njihovom svjetskom, pa i našem bosanskohercegovačkom praćenju, ostao u dubokoj sjeni predsjednika Erdogana. I on sam je, za vrijeme prebrojavanja glasova, dok je još mislio da bi mogao izgubiti, rekao da je važno što je koalicija s AKP-om dobila većinu u Medžlisu. S jedne strane to je razumljivo, pošto je Erdogan zaveo moćan predsjednički sistem, pa je i parlament predsjednički. Erdoganova AKP stranka, inače desno orijentisana, zajedno sa još desnijim nacionalističkim MHP-om, zadržaće većinu koja je bila poslušna predsjedniku. Ali ni šarolika opozicija iz Nacionalne alijanse, i da je dobila najviše delegata, ne bi mogla osigurati dvotrećinsku većinu kakva je potrebna da bi se ugrozili temeljniji zakoni sistema. Od 600 mjesta u Medžlisu, Erdoganov Narodni savez dobio je 321, a Kilicdarogluova Nacionalna alijansa 213. Za izmjene sistema trebalo bi da glasa 400, a 360 za prijedlog referenduma kojem je pribjegavao Erdogan. I da izgubi u drugom “predsjedničkom” krugu, Erdoganov protivkandidat bi se teško nosio s takvim parlamentom kad bi pokušao da skreše korupciju u zemlji ili je vrati u sigurnije krilo NATO-a. Londonski Guardian dodaje: “Parlament je proteklih godina bio u ‘zadnjoj klupi’, ali bi mogao postati značajniji ako bi Kilicdaroglu dobio u drugom krugu i držao se obećanja da će skresati predsjedničke ovlasti.”
Druga stvar koja postaje jasnija poslije prvog kruga izbora jeste da Turska postaje još dublje podijeljena i da postaje još više nacionalistička. Za Erdogana se u drugoj deceniji njegove vlasti govorilo da Tursku odmiče od kemalističkog sekularizma i nacionalizma i primiče je islamskom sistemu. Sklopivši savez sa ultrasekularnim i nacionalističkim MHP-om Devleta Bahcelija, kako bi lakše pobijedio na prošlim predsjedničkim izborima, predsjednik Erdogan je ublažio islamističku retoriku. Tako je postao više nacionalista nego simbol pobožnog muslimana ne samo u Turskoj nego i širom svijeta koji većinski ili manjinski pripada islamu. Uključujući i mnoge bosanskohercegovačke muslimane, naravno. Evo u jednoj anketi pred drugi krug izbora neki profesor Amir Zaman Khan iz Indije najkraće odgovara: “Inšallah, Tayyip Erdogan će pobijediti!” A Abubakr al-Shamahi iz inače islamistički naklonjene Al-Jazeere piše: “Strane analize turske politike se često fokusiraju na njenu podjelu između političkog islamizma i sekularizma, između liberala i konzervativaca. Ali posmatrajući današnju tursku politiku, postoji jedna ideologija koja se očituje na najširoj osnovi: to je nacionalizam.” Uostalom, ja poznajem samo jednog Turčina koji nije nacionalista.
Više vjernici nego nacionalisti
A šta da se još kaže kako je na jezičku vage koji bi mogao presuditi na izborima 28. maja između Erdogana i Kilicdaroglua i od Bahcelija ultraškiji nacionalista Sinan Ogan?
On je napustio MHP zbog toga što je Bahceli pristao na Erdoganov umjereniji pristup kurdskom pitanju. Raduje ga, naravno, što je treći po broju glasova na prošlim izborima lider prokurdske umjerenije stranke Salahettin Demirtas i ove izbore pratio iz zatvora, pošto mu je parlament oduzeo imunitet, a sud ga optužio da je terorista koji podržava secesionistički teroristički PKK.
Svoje će glasače Ogan vjerovatno pozvati da glasaju za Erdogana, a ako ih slučajno skrene prema Kilicdarogluu, ovaj će se morati narednih dana opredijeliti za strogu antikurdsku politiku. A opet da se Erdogan ipak najviše oslanja na građane Turske, koji su više vjernici nego nacionalisti, pokazuje primjer iz proerdoganovske predizborne kampanje koja je odvraćala vjernike, pa i pobožne Kurde od Kilicdaroglua, tvrdeći da će taj, ako pobijedi, narediti rušenje džamija.
Ne spominjem Kurde samo zato što njihovi glasovi mogu takođe biti odlučujući 28. maja, nego što sam se ovih dana vratio od njih, pa sam zajedno s njima, iz iračkog Kurdistana, slučajno pratio prvi krug izbora u Turskoj. I oni su mi dali ideju za naslov ovog teksta. Baš mi je jedan rekao: “Kakav je da je, neka Erdogana!” Svjesni su stanja sunarodnika u Turskoj, ali priznaju da je Erdogan prvi pokrenuo proces pregovaranja, a ne samo ratovanja s Kurdima. I da lidera PKK-a Abdulaha Ocalana drži u zatvoru, ali ga nije pogubio ili vješao, kakvu su sudbinu doživjele vođe kurdskih pobuna u proteklom vijeku.
(Oslobođenje/ tekst i foto – Oslobodjenje.ba)
