Moja mama Nisveta rođena je na isti datum kad i Amra Kahrimanović, mama Damira Hodžića. Damir i njegova mama Amra planirali su ovog 11. februara proslaviti njen 52. rođendan. Svirepo ubistvo, u organizaciji državnog javašluka – dakle, odgovornih lica koja su ubici dala pištolj u ruke! – Damiru je uzelo mamu. Sve buduće 11. februare Damir neće mamu imati onako kako sam ja imao mamu sve dosadašnje 11. februare.
Postoji nekoliko razloga zbog kojih ulazak moje mame u 90. godinu života neće biti onakav kako smo to planirali, porodično. U našem gradu je Dan žalosti. Suosjećamo sa porodicom i prijateljima rahmetli Amre Kahrimanović. Tužni smo i zabrinuti.
O nasilju je riječ, dakle. …Neko te može ubiti iz obijesti. Tek tada nasilje postaje vijest. Tek tada žrtva zaslužuje pozornost.
Moja mama Nisveta svoj 89. rođendan dočekuje sa dvostrukim osjećanjem tuge i straha. Prvo je tuga zbog ubistva Amre Kahrimanović, sa kojom dijeli taj rođendanski 11. februar. Drugo je činjenica da je moja mama Nisveta ponijela teret porodične drame, jer je njen sin napadnut nedaleko od svoje kuće, od strane vjerskih ekstremista. Mami je 89, meni je 58, a po prvi put svjedočimo taj osjećaj kafkijanske nesigurnosti, u rodnom gradu. Strahuje mama za moju djecu. Plaši se za mene. Nikada nam se ovo nije dogodilo!
Te nabildane turbo-vehabije su istresle toliku količinu zvjerske agresivnosti, da bi me u nekim drugim okolnostima polomili. Ili ubili. Napad se dogodio (2.2.2024.) u po’ bijela dana, na raskrsnici kod stadiona. Da li to znači da više ne smijem svojim gradom prošetati uveče? Da li ovdje treba da te neko ubije, pa da onda bude evidentiran čin nasilja? Kakva je svrha organa sigurnosti, ako su to samo zapisničari?
Nemamo mi porodično nikakve koristi od ove ispovijesti. Ostavila je moja porodica neke tragove u Tuzli, i za Tuzlu, da bismo danas nosili ovaj teret straha. Naš život je poremećen. Moje troje djece nose osjećaj poniženja, i zebnje, jer im je neko napao oca. Mojoj mami Nisveti su ovi dani u strepnji za moje zdravlje i sigurnost. Gledamo u tlakomjere i stalno zivkamo djecu kad su vani. Nema više sigurnosti i spokoja. Jer ne znamo šta zlo sprema i gdje sve to zlo ima svoje sponzore. Ima još tračak nade da će Tužiteljstvo i policija privesti pravdi ove siledžije i potencijalne ubice.
O 11. februaru je riječ. O Danu žalosti. Dijelimo bol i gorčinu sa porodicom rahmetli Amre Kahrimanović. Zbog svega rečenog. Ne samo zbog nas! …Zbog svih drugih koji su – danas ili sutra – žrtve zla i nasilja.
Fatmir Alispahić
