Lični stav

Piše Fatmir Alispahić: Na vijest o smrti Arifa Ahmetaševića (1946 – 2023) – Gorostas časti i patriotizma

Arifa Ahmetaševića sam upoznao 1995. godine, kada sam radio na knjizi „Ubistvo svitanja“, kojom je 25. maja 1996. obilježena prva godišnjica zločina na Kapiji. Od njega sam čuo, i za sva vremena upamtio, jednu od najpotresnijih ratnih slika: kada je u praskozorje, na dženazi koja je zbog granatiranja u tajnosti održana na Slanoj banji – posljednji put zašuškao svoju kćer Edinu.

 

Poslije smo se družili, Arif i ja. Jednom će mi ispričati kako je nedugo poslije tragedije na Kapiji zaštitio zarobljene srpske vojnike. Ja ću to ispričati Miši Božiću, predsjedniku Srpskog građanskog vijeća TK, i past će ideja da preko Internacionalne lige humanista i Zdravka Šurlana nominiramo Arifa za Povelju „Linus Pauling“. Napisao sam obrazloženje prjedloga za SGV, i te 2005. godine Arif Ahmetašević je postao lauereat ove Povelje, što je dodatno trasiralo njegovu misiju u borbi za istinu, pravdu, toleranciju.

 

Arif je tih godina često putovao sa mnom po Bosni, na tribine i predavanja, a u putu je znao i lijepo zapjevati. Saznat ću da mu je sevdalinka bila neostvarena ljubav. Povezao sam ga sa Omerom Pobrićem i Institutom sevdaha, gdje je snimio i jedan album. Naredne godine Arif će utjehu naći u pjesmi.

 

Od brojnih mojih slika sa Arifom ova mi je najdraža! Bio je novembar 2008. godine. Arif se ponudio da me iz Tuzle odveze do Omera u Visoko, a onda su me Omer i Arif zajedno otpratili na Sarajevski aerodrom, odakle sam otputovao na hadždž.

 

Arif Ahmetašević je bio jedan od onih koji se pamte kao što se pamte velike priče. Bio je to gorostas časti i patriotizma.

Tuzla, 17.01.2023.

Fatmir Alispahić

Komentari
Na vrh