Bio sam u Srebrenici, 11 dana prije ovogodišnje kolektivne komemoracije žrtvama genocida u Bosni i Hercegovini. Bolje je tako – individualno. Za Bosanca u sebi to bi trebao biti hadž prije hadžiluka. A za Amerikanca u meni to je, kako to davno reče Eli Vizel (Elie Wiesel) – “zbog živih i mrtvih, kojima moramo biti svjedoci”.
Na ovome i onome svijetu. Srebrenica je doista i metafizika i ta duhovnost nije više za običnu upotrebu. U konačnici, Srebrenica kao hodočašće izbavljenja pripada svim Bosancima. Jedna velika bosanska gravitacija.
PRAVDA I ISTINA
U bijelom sam bosanskom mezarju svim zdravim čulima saslušao tu, evo i meni namijenjenu dozu tišine. Neoskrnavljena mikrofonima, političkim parolama i raznolikim neukusom neproduhovljenih ljudi, okružena mirisom nepresušne tuge, ali i dostojanstvom postojanja – u toj sam tišini našao smiraj.
Čini mi se da sad razumijem i zašto žrtve minulog rata protiv Bosne ne priželjkuju onu biblijsku osvetu “zub za zub”, već to žele pretvoriti u univerzalnu pravdu.
“Sva fizika je samo metafizika, tamo iza čulnog svijeta”, podsjeća me kasnije u Sarajevu jedan znani društveni pregalac, bosanski pjesnik, uistinu i historijska ličnost, dok s njim dijelim svoje impresije iz Srebrenice. “Nije slučajno Nikola Tesla svoja otkrića o bežičnom prijenosu energije crpio iz metafizičke Geteove (Goethe) poezije, jer ona se naslanjala na pravi Izvor”.
U Potočarima shvatimo te postulate kvantne fizike – diskretnih atomskih dimenzija. Još 1900. godine, na početku najkrvavijeg stoljeća, krenula je ta nova – kvantna grana, kada je postalo jasno da je ona, klasična fizika, već dosegla svoje granice. Došli su tako atomi i dostignuća namijenjena dobrobiti ljudi, sve do putovanja zrakom i svemirom, ali su ljudi previše toga okrenuli protiv sebe – bez ikakve moralne zadrške. Kao u Srebrenici.
U Potočarima još doživite i univerzalnu ljudsku diskretnost, skoro idealnu dobrotu – bez obzira koje ste vjere i nacije. U tom sam bosanskom polju punom maslačaka i plavih leptira čuo ne samo muslimanska imena kako se između sebe tiho dozivaju dok škljocaju svojim bučnim fotospravama. Kao pomirenje iskonskog filozofskog dualizma – o postojanju dvije stvarnosti i kao ispomoć posrnulim balkanskim dušama.
Zato je opasno sve to banalizirati na mitinzima onih bosanskih političkih partija koje predugo žive od tog jada, reducirajući sve na dželata i žrtvu. Bosna i njen komšiluk, posebno Srbija, iz tih se kandži moraju iščupati samo istinom i pravdom i nakon Haškog tribunala. Može to potrajati cijelu jednu preplašenu, zbunjenu i zloupotrijebljenu generaciju. Ali, tom se izbavljenju mora težiti.
DENAFIKACIJA STRADANJA
U srebreničkoj samoći, u tom savršenom redu hiljada bijelih nišana, u Potočarima doživite nultu gravitaciju. To je ovozemaljsko bestežinsko stanje, a da niste ispaljeni u svemir. Ali kao da jeste! Opseg gravitacije je beskonačan, ali ta sila, koja vas drži ili obrušava na zemlju – u bestežinskom stanju je skoro jednaka nuli. U Srebrenici ste prizemljeni! Pa se još upitate – kakvim sam ja to božanskim padobranom mekano spušten u Potočare? Čak i nakon višesatnog putovanja teškim bosanskim klisurama, uz sve te proplanke i doline do tog mjesta – sve do potpune izjednačenosti neba i zemlje.
Dokazano je da na zemlji i u njenoj atmosferi postoje ta mjesta nulte gravitacije. Doista, Potočari su vakuum bola iako se sjećamo patnje i ne možemo je zaboraviti, jer bol se memorizira. Ali, tu se drugačije ljudski plovi – iznad kolektivnih nacionalnih žalopojki, koje neuki i bezobzirni uvijek iznova besramno troše.
Patnja je ovdje individualna, ali je razum univerzalni. I jeste bolje da srebrenička gravitacija bude blizu ništice, a ne da postane crna rupa regiona, pretvori se u politiku koja se ovom tragedijom hrani. Uostalom, crne rupe su dijelovi veoma “neuniformnih gravitacionih polja”.
U blizini svakog tijela, a možda i duše, ova tamna polja proizvode snagu privlačenja ili – silu plime. Kao u istoimenoj, deliričnoj, ali istinitoj pjesmi “Indexa” iz moje generacije; sve smo mi to u nekom maglovenju vidjeli ili čuli, ali te znakove – pored puta nismo znali pročitati. Nakon svega mora se drugačije.
Ako narednih dana neko prekine tu svetu tišinu u Srebrenici, od političara do onih dijelova Islamske zajednice (čast reisu Kavazoviću i onima uz njega što se protiv toga bore), koji svečanost ukopa pronađenih žrtava ili podsjećanja na stare – reduciraju samo na vjersku manifestaciju, bit će to skrnavljenje ne samo teške bosanske prošlosti već i nove bosanske budućnosti.
Srebrenica je doista i metafizika i ta duhovnost nije više za običnu upotrebu. U konačnici, Srebrenica kao hodočašće izbavljenja pripada svim Bosancima.
(Erol Avdović)
