Lični stav

Piše Ernad Metaj – Za mir nam umjesto snage treba pameti!

Crvene beretke u Banjaluci, zelene beretke u Sarajevu i Bužimu kao i ustaški simboli na Partizanskom groblju u Mostaru nas vraćaju u devedesete. Njihove pjesme i uzvici nas opet svode isključivo na vjerske skupine koje nikako da izađu iz srednjovjekovnog narativa u kojem se jedino priznavao argument sile.

Ništa nije slučajno, pa ni orgijanje četnika koji su zastrašivali povratnike u RS, ni poruke „starih bošnjačkih ratnika“ da bi ovog puta sve bilo drugačije jer se kako oni vjeruju promijenio omjer snaga u odnosu na devedesete. Sve je to orkestrirano i sve ide na ruku aktuelnih vlasti u oba entiteta.

 

Jasno je svima u BiH ko bi htio rat, pitanje je ko želi mir i šta je spreman učiniti da bi se konačno ostvario!? Pogrešno je pričati o novom ratu u BiH jer su vlasti učinile sve da se onaj iz devedesetih nikada ne završi. Nastavljen je samo što se oružje privremeno sklonilo u stranu. Balkan je uvijek bio bure baruta koje može zapaliti jedna iskrica, a varniči na sve strane. Ako opet pukne ništa neće biti drugačije, oni koji ga prizivaju bi i dalje profitirali, a suze i krv bi ostale za naivnu sirotinju koja pristaje da se hrani nacionalizmom.

 

Opozicija nespremna da mir pretpostavi kao jedinu alternativu ludilu vladajućih struktura unaprijed je opet osuđena na poraz. Umjesto da dignu svoj glas i rade na okupljanju svih ljudi koji ne žele rat, a ima ih mnogo u sva tri naroda i među ostalima, opozicija se suludo nastavlja vrtiti isključivo unutar nacionalnih torova. Time se uklapaju u narativ koji je sjajno opisao jedan moj prijatelj poredeći trenutno stanje sa scenom iz filma „Kod amidže Idriza“. Sin koji cijepa drva usred ljeta majci koja ga pita zašto to radi kad im drva nisu potrebna odgovara „snage, majko snage nam treba“. Ako želi dobro sebi, ako želi mir i blagostanje u zemlji opozicija konačno mora shvatiti da nam u trenutnoj situaciji pameti treba, puno pameti.

 

Treba i hrabrosti koja će izvući opoziciju iz debele hladovine u kojoj se samo pojedinci iz njenih redova dobro hrane koskama i mrvicama koje ostanu iza halapljive vlasti. Trebalo je hrabrosti da opozicija u F BiH kaže da joj ne smeta obilježavanje ratnih bitki i pobjeda u Krajini, ali da ne podržava folklor kojim se opet daje kamen u ruke onima što Evropu prepadaju islamskim ekstremizmom. Opozicija u RS je kad nema snage odmaći se od parada za neustavni 9. januar mogla osuditi orgijanje četnika i poslati Evropi poruku da fašizam ipak ima alternativu. Radikalne grupe su instrumenti vlasti, a i jednim i drugim profit je zajednička strast.  Mora se naučiti i da farba preko ustaških i fašističkih simbola u Mostaru ne može sakriti ideologije na kojima vlast opstaje.

 

Opozicija distanciranjem od toga propušta šansu da se EU konačno ponudi kao kredibilan partner koji će graditi mir do kojeg je Evropi jedino stalo na Balkanu. Trenutak za to nikada nije bio idealniji, jer EU je konačno smogla snage da jasno označi krivca za stanje u BiH i počne pričati o sankcijama. Opozicija i građani nikako da shvate da pouka iz perioda 1992 – 1995 nije biti spreman na novi sukob. Naprotiv, Dejton je pokazao da se bitke dobijaju diplomatijom, pregovorima i potpisima za stolom. Mudrost i hrabrost da se prihvati i nešto što vam nije po volji spasila je tada BiH i sačuvala njen suverenitet i cjelovitost.

 

Samo naivni vjeruju da u međunarodnoj zajednici tada, a i sada nije bilo spremnosti i za drugačija rješenja. Pristanak da se opet „pleše“ uz ratne bubnjeve mogao bi EU biti signal da su u BiH svi ipak isti čime se daje alibi za ponovno svođenje dogovora o budućnosti BiH na lidere tri vladajuće stranke i zaobilaženje državnih institucija. Vrijeme je da se opozicija probudi i mir postavi kao svoju platformu u pregovorima. Za to im treba podrška ljudi svih s prostora cijele BiH. Bitka za državu je puno ozbiljnija od rata između popo rocka i turbo folka.

 

izvor: nap.ba


Komentari
Na vrh