Ispred Vlade RS-a od jutros je Specijalna antiteroristička jedinica sa dva Despot vozila. Čuvaju predsjednika SNSD-a jer MUP RS-a ima informacije da postoji mogućnost ugrožavanja njegove sigurnosti. Za sada druge policijske agencije se o ovome nisu izjašnjavale što otvara sumnju da je riječ o još jednom performansu vlasti iz RS pod uslovom da se Dodik ne plaši scenarija po kojem je svojevremeno došao na vlast. Podsjetimo doveli su ga na tenku iako je imao samo dva zastupnika u NSRS.
Ako nije samo performans oklopnjaci demantuju Dodika koji tvrdi da se ničega ne boji, pa ni sankcija. Ranijih godina sam čitao analize koje Dodika svrstavaju u diktatora koji ima paničan strah od gubitka vlasti. S obzirom na aktuelni trenutak moglo bi biti da se u njemu spojilo više strahova, najmanje dva. Prvi bi mogao biti ksenofobija, strah od stranaca, a drugi tropofobija, ili strah od promjena. Na takav zaključak upućuje činjenica da Dodik zna na koji način i uz čiju pomoć je on mijenjao vlast u RS-u.
Dodik koji je u prvim poslijeratnim godinama postao miljenik Zapada tvrdio je da će „zbog jačanja nacionalističkih snaga odnos međunarodne zajednice prema RS biti promijenjen u negativnom smislu”. Njegov dolazak na vlast pratilo je ekspresno ukidanje ekonomskih i finansijskih sankcija što je u startu povećalo međunarodnu pomoć RS-u od 30 posto. Očekivano u svom prvom mandatu nije uspio uraditi sve što se od njega očekivalo pa su ga stranci opet vratili na vlast 2006 godine. Učinio je to visoki predstavnik Paddy Ashdown svojim odlukama i desetkovao sve njegove političke protivnike u RS.
Međutim Dodik se promijenio. Od čovjeka koji je jasno i glasno tvrdio da međunarodna zajednica nije protiv Srba koji moraju da shvate preko svojih predstavnika kuda svijet ide i da se priključe tim tokovima došli smo da upravo on kontrira svjetskim tokovima. Okrenuo se nacionalizmu, rehabilitovao ratne zločince koje je nekada osuđivao i konačno otvoreno zaigrao na stranu Rusije u njenom sukobu sa Zapadom.
Okretanje nacionalizmu isplatilo se samo njemu, njegovoj porodici i bliskim saradnicima. Možda ga „crna američka lista“ i sankcije Velike Britanije nisu u ekonomskom smislu pogodile, ali su ipak nagovještaj da su oni koji su ga stvorili spremni poslati na smetljište političke istorije. Trenutno njegov jedini spas je opozicija koja se nikada nije oslobodila nacionalističkih okova pa kao takva ne izgleda kao uvjerljiva alternativa Dodiku.
Zbog takve opozicije nerealan je još uvijek strah da Dodik ode kako je prvi put došao, na tenkovima. Njihova upotreba ipak nije nemoguća, ali za odbranu ustavnog poretka BiH i digniteta visokog predstavnika u našoj zemlji ako se iz RS – a odluče do kraja bahatiti u namjerama da ne priznaju nikakav zakon osim svoga. Da im vozila EUFOR-a smetaju iz RS – a su nas već uvjerili skrivajući vlastiti strah iza navodne brige za psihičke posljedice na djecu koja ih vide. Ne treba zaboraviti činjenicu da NATO ima pravo reagovati u BiH kada procijeni da je to potrebno.
Činjenica da je Christian Schmidt posegnuo za bonskim ovlastima trebale bi biti novi signal politikama iz RS-a da im trenutna sigurnosna kriza u svijetu ne ide naruku. Ne ide ni ekonomska, jer očekivati je da će se sankcijama SAD-a i Velike Britanije pridružiti i druge zemlje, prije svega Njemačka. Htjeli ne htjeli tim sankcijama se pogađaju i građani, jer blokada investicija guši ekonomiju zbog koje je već stotine hiljada građana napustilo ove prostore.
RS – u, ali i cijeloj BiH je više nego ikada potrebna Dodikova politička filozofija sa kraja 90-ih. Vrijeme je da se oslobodimo nacionalizma, jer isti nije ništa drugo nego pokriće za kriminal, a sve dok su na vlasti nacionalisti i to oni koji su na „crnim listama“ ceh će isključivo plaćati građani. Dodik više nikad ne može biti ono što je nekad bio, pitanje je samo ko će imati hrabrosti i mudrosti da na njegovom iskustvu profitira. Olovka je u ovom trenutku najbolje oružje, a protiv nje ne pomažu ni despoti ispred entitetskih institucija. Dodika treba biti strah od broja 42, toliko je glasova imao u NSRS kada je postao premijer: tome broju opet je sve bliži iako je njegova vlast imala znatno veću podršku u NSRS, a pitanje do kada će ga saradnici slijepo slušati. Predsjednica RS-a je platila ceh, ko će biti naredni pita se Patria
