Komentari

Piše: Enver Išerić – ‘Legitimno sljepilo’ uzrok je većine trenutnih problema u Federaciji!

Ustavnost je usklađenost svih nižih pravnih akata sa ustavom. Osim što svi niži pravni akti moraju biti usklađeni sa ustavom u materijalnom smislu, oni moraju biti doneseni po ustavom utvrđenoj proceduri.

 

Ono čemu danas svjedočimo u Bosni i Hercegovini ne možemo zvati ni ustavnost ni zakonitost. A, ako se nastavi po dosadašnjoj praksi onda se približavamo stanju potpune pravne anarhije. To je upravo cilj političkih snaga koje Bosnu i Hercegovinu žele prikazati kao nemogućom i propalom državom.

Odluka dvoje kandidata za predsjednika/potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, (Lidija Bradara i Igor Stojanović) o izboru predsjednika i potpredsjednika Federacije ima svoje materijalne i formalne nedostatke. Manjkavost ove odluke u materijalnom smislu ogleda se u tome što je suprotno Ustavu Federacije da dva kandidata izabrana od strane Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine odlučuju o tome ko će od tri izabrana kandidata vršiti funkciju Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine.

Odlukom je također određeno da će funkciju potpredsjednika vršiti dva preostala kandidata, što je također u suprotnosti sa Ustavom. To je vrlo jasno propisano Ustavom i sva tri kandidata su izabrana od strane Parlamenta i nema više nikakvog izbora za potpredsjednike. Potpredsjednici su po automatizmu kandidati koji ne budu određeni za vršenje funkcije predsjednika.

Ovako ispada da potpredsjednici sami sebe, nakon što ih je izabrao parlament, ponovo biraju za potpredsjednike. Ne smije niko sebi uzimati ovlaštenja koja mu nisu data ustavom, pa makar ona bila i sasvim formalna.

Sav ovaj postupak upućuje nas na zaključak da Šmitova odluka o izmjeni Ustava Federacije ima puno nedostataka i da nisu otklonjene takozvane blokade uspostave vlasti. Radi se o tome da blokade nisu ni postojale. Postojalo je samo, prije Schmidtove odluke, kršenje Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a da niko nije adekvatno na to reagovao.

Schmidtovom odlukom nije propisana procedura i rok za određivanje ko će od tri izabrana kandidata vršiti funkciju predsjednika (izbor predsjednika) niti je precizirano ko saziva sjednicu/sastanak na kojem se o tome odlučuje.

Kako smo čuli iz medija, sastanak se zakazivao od strane određenih lica i to dovikivanjem po skupštinskim salama i hodnicima. Vrlo je to neozbiljno za tako odgovorne funkcije i funkcionere. Osim toga ustavom nije precizirano na koji način izabrani kandidati vrše izbor Predsjednika Federacije BiH. Da li je za takvu odluku potreban konsenzus ili su dovoljna dva glasa.

Ali u svakom slučaju potrebno je da su prilikom donošenja odluke prisutna sva tri kandidata.

Druga, formalna manjkavost Bradarine i Stojanovićeve odluke (koju su naknadno izmijenili) je ta što je u njoj naznačeno da stupa na snagu danom donošenja, a na press konferenciji javnost obavještavaju da će prijedlog biti upućen Predstavničkom domu radi donošenja odluke. To je u suprotnosti jedno sa drugim i takav amaterizam je nedopustiv i studentima prve godine prava.

A što je najbitnije ukoliko izabrani kandidati za predsjednika/potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine nisu dobili uvjerenja o dodjeli mandata od strane Centralne izborne komisije, oni ne mogu poduzimati bilo kakve daljnje radnje.

Sve ovo upućuje nas na zaključak da od „legitimnog“ sljepila kojim se rukovodio visoki predstavnik i oni koji su mu pomagali u kreiranju njegove odluke, nisu vidjeli ništa više osim povećanja broja delegata u Domu naroda i povećanja broja delegata potrebnih za predlaganje kandidata za predsjednika/potpredsjednika Federacije.

Sada pokušavaju, umjesto pravnim putem, pravnim nasiljem izaći iz sopstvene zamke koja im onemogućava provođenje političkih zamisli i zacrtanih ciljeva.

Kako se dogodilo da dva od tri kandidata izaberu predsjednika Federacije, isto tako možemo očekivati da po istom principu dva kandidata imenuju Vladu Federacije. I ništa u tome ne bi bilo sporno da je tako propisano ustavom. Međutim ukoliko se prekrši ustavna odredba, po kojoj predsjednik Federacije imenuje vladu uz saglasnost dvojice potpredsjednika, pa predsjednik i jedan potpredsjednik imenuju vladu, isto tako bi vladu mogao imenovati i preostali potpredsjednik.

I tako bi Federacija imala dvije vlade o kojima bi se izjašnjavao Predstavnički dom. Zbog toga je, mišljenja sam, najbolje rješenje za trenutno stanje, koncentraciona vlada u Federaciji Bosne i Hercegovine. Međutim potrebno je također istaći da je nedopustivo bilo kakvo opstruiranje učešća u radu bilo kojeg organa vlasti u Bosni i Hercegovini, bez obzira na manjkavost ustavnih odredaba kojima su trebale biti propisane procedure sazivanja i rada tih organa (u ovom slučaju kandidata za predsjednika/potpredsjednika Federacije BiH).

Isto tako nedopustivo je da se iz određenih političkih stranaka sugeriše i tvrdi ko će biti predsjednik Federacije. Kakva je onda uloga Bradare, Stojanovića i Lende kao izabranih kandidata koji o tome odlučuju? Nama (građanima Federacije) je trebalo 27 godina da general Lendo kaže da bi predsjednik Federacije mogao biti i Bošnjak ili Srbin. I zaista neko mora građanima objasniti zašto to nije moguće, ako nije moguće.

 

 

Zašto Premijer Federacije ne bi mogao biti iz reda hrvatskog ili srpskog naroda?

I još jedna vrlo važna stvar, koja je vezana za raspodjelu ključnih pozicija i ministarstava u Vladi Federacije. Bez obzira ko će imati svoje ministre u vladi, odnosno ko će činiti parlamentarnu većinu, potrebno je „denacionalizirati“ resore. Ustvari, radi se o tome da je potrebno spriječiti „etnicizaciju“ ministarstava i njihovo pretvaranje u ministarstva i resore samo jednog naroda. Tako npr. od završetka rata pa do danas, ministarstvo pravde i ministarstvo finansija su „hrvatska ministarstva“, a npr. ministarsvo za izbjeglice i za pitanja boraca su „bošnjačka ministarstva“.

Time se dovodi do dublje etničke podjele u društvu i gušenju rada tih organa, posebno u odnosima koji trenutno vladaju u društvu. Dolazi do pretvaranja određenih ministarstava u etnička ministarstva. To dalje vodi njihovoj „privatizaciji“, a sve to skupa dovodi do potpune neefikasnosti pojedinih organa i pravne nesigurnosti. Ako tome dodamo kriterije kojima se rukovodi prilikom odabira kadrova onda situacija postaje još dramatičnija.

Situacija po ovim pitanjima istovjetna je i na nivou države Bosne i Hercegovine. Zbog toga zadatak nove parlamentarne većine u Federaciji mora biti „denacionalizacija“ ministarstava, odnosno potrebno je HITNO promijeniti dosadašnju praksu i uvesti princip rotacije u raspodjeli ministarstava.

Na vrh