Za početak ovoga teksta, želim svima da postavim jedno pitanje – da li ste ikada čuli da Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, kada spominje Bosnu i Hercegovinu kaže da poštuje njen teritorijalni integritet i SUVERENITET? Moram priznati kako to već duže vrijeme pratim i to iz njegovih usta nisam nikada čuo, pa se svaki put ta rečenica završi na tome – Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dakle, poštuje samo teritorijalni integritet (izvjesno podijeljen u entitete), tako da je izvjesno da iza takvih tvrdnji postoje određene političke namjere i ciljevi.
O suverenitetu jedne zemlje
Ne bih koristio ovaj prostor da vas zamaram različitim teorijama o suverenitetu, još tamo od Rousseaua, Lockea, Bodina, Hellera, Jellineka ili Hobbesa, pa i ove novije, suvremene od Stankievitza, Heywooda, Malanczuka i drugih, ali ono što je važno za reći ukratko odnosi se na tri elementa: država je temeljni autoritet, da država ima neograničenu moć jer zakonima može uređivati sve što hoće, pa da izvor te neograničene moći predstavljaju sva prava njenih građana, posebno ono pravo da učestvuju u donošenju svih zakona kroz svoje demokratski izabrane predstavnike i treći da su ti građani nositelji suvereniteta jedne zemlje, bez obzira da li građani gaje osjećaje pripadnosti nekoj od etničkih skupina kojoj pripadaju. To, ukratko, znači da kako je država ta koja uređuje sva pravila igre na svojoj teritoriji i da ona kroz konzumaciju svoje neograničene moći, predstavlja vrhovni ili krajnji autoritet jednog društva organiziranog u državu. Kroz historijski razvoj, fenomen suvereniteta nastao je u XVI stoljeću, kao termin koji se analizira, najčešće u oblasti klasične filozofije, pa kasnije političke filozofije i na kraju u okviru politoloških i pravnih nauka. U tom svome razvoju, termin suvereniteta imao je svoju francusku interpretaciju, paralelno s njom i njemačku, a nešto kasnije i britansku interpretaciju, tako da je u to vrijeme tako nešto bilo predmetom različitih intelektualnih filozofskih razmatranja.
Ono što jeste važno za naš tekst, odnosi se na to da se često referiram na djelo Jean-Jacques Ruosseaua »Društveni ugovor« (izv. Social Contract) u kojem se on bavi pojmom suvereniteta, kasnije ga nadograđuju Hobbes i Locke, a dok se u današnje vrijeme pojavljuje više različitih interpretacija, ali im je zajednički imenitelj da se suverenitet ne može podijeliti niti prenijeti ili, preciznije suverenitet je nedjeljiv i neprenosiv. To je, za sada, važno za ovaj naš tekst.
Međunarodno-pravni subjektivitet jedne zemlje
Međunarodno pravo, a ja ću se referirati na Petera Malanczuka i njegovu knjigu »Uvod u međunarodno pravo« u kojoj se definiraju 4 (četiri) elementa koja jednu zemlju svrstavaju u kategoriju subjekta međunarodnog prava:
-
- Stalna populacija
- Teritorij
- Vlast
- Sposobnost za ulazak u međunarodne odnose
Prvobitno definiranje međunarodno-pravnog subjektiviteta imalo je samo tri elementa (Drei-Elementen-Lehre autora Georga Jellineka) što je napušteno 1933. godine Konvencijom iz Montevidea, kako bi se izbjegle nejasne situacije u kojima pojedine nepriznate zemlje ili dijelovi teritorija priznatih zemalja nastoje ući u međunarodne odnose, koristeći se prazninama u tadašnjem međunarodnom pravu. Tako nešto vidjećete i ovdje, recimo kod Milorada Dodika koji bh. entitet Republika Srpska opisuje sa prva tri elementa (zaboravljajući četvrti element), govoreći kako taj dio države Bosne i Hercegovine ispunjava ta tri kriterija da bi postao međunarodno-pravni subjekt, što jednostavno rečeno, nije tačno. U tome, najčešće mu se priključuje i Aleksandar Vučić, gdje se koristeći jedan element Daytonskog sporazuma o mogućnosti stupanja u paralelne veze sa susjednim zemljama, oni podvode pod međunarodne odnose, koji to zapravo nisu. Paralele veze su jedna priča, a međunarodni odnosi sasvim druga
Sva četiri elementa, koja sam pobrojao, koristeći se suvremenom literaturom (namjerno radi dušmana) posjeduje jedino država Bosna i Hercegovina, jer ona ima stolicu u Ujedinjenim nacijama, zastavu na East-Riveru, članstvo u različitim međunarodnim organizacijama, što bh. entiteti svakako nemaju. Tu počinje i okončava politička manipulacija Dodika, a ujedno i Vučića, o tome da bh. entitet Republika Srpska po njima ima dovoljno elemenata za međunarodno-pravni subjektivitet, što zapravo nema, niti tako nešto postoji. Zato se ovdje radi o priči da Aleksandar Vučić neće, namjerno, da kaže da poštuje i suverenitet Bosne i Hercegovine, jer joj ne priznaje suverena prava koja jednoj međunarodno priznatoj državi i subjektu međunarodnog prava svakako pripadaju.
Šta o tome kaže Daytonski sporazum?
Za početak prikažimo tu alineju iz preambule Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, koja jasno kaže da će tadašnja SR Jugoslavija potpisati sve elemente Daytona umjesto Republike Srpske, čime je jasno rečeno da se, već tada, Republici Srpskoj ne priznaje status subjekta međunarodnog prava (pogledati isječak).
Isto tako, to znači, u najkraćem, kako je sadašnja Republika Srbija, kao pravni slijednik SR Jugoslavije, potpisom Daytona preuzela prava i odgovornosti, a jedno od njih je svakako da priznaje, u cjelosti, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, istovjetno kao što Bosna i Hercegovina poštuje teritorijalni integritet i suverenitet Srbije. To je daytonska obaveza i za Bosnu i Hercegovinu, ali i za Srbiju, koju Aleksandar Vučić ne poštuje, a voli, čak, reći da je Srbija garant Daytona, što ona svakako nije, već je svojim potpisom postala obveznik svih odredbi Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona.
Sve to možemo podvesti pod Vučićeve manipulacije, posebno one izjave kako Srbija poštuje sve što se dogovore dva entiteta, valjda zaboravljajući na Konačnu arbitražnu odluku za Distrikt Brčko iz 1999. godine kojom je taj distrikt, odnosno članovima 9. i 10. te odluke, utvrđen kao jedinstvena administrativna cjelina pod ekskluzivnim suverenitetom Bosne Hercegovine. Mora da je Brčko strani pojam za Vučića. Istovjetno, Vučićeva tvrdnja kako Srbija poštuje sve što se tri naroda u Bosni i Hercegovini dogovore, jer u toj čuvenoj alineji 10. Preambule Ustava BiH, aneksa IV Daytonskog sporazuma, jasno piše da Bosna i Hercegovina ima 5 (pet) ustavotvornih elemenata: Bošnjake, Hrvate, Srbe, Ostale i građane BiH, tako da ostaje nepoznato zašto Vučić ama baš svaki put zaboravi Ostale i posebno građane BiH koji su nositelji suvereniteta države.
Zašto to Vučić radi?
Odgovor je relativno jednostavan. Polazna tačka jeste pitanje kako je Aleksandar Vučić, a prije toga njegov SNS, došao na vlast u Srbiji? Očito pod pokroviteljstvom i u organizaciji jednog dijela međunarodne zajednice, gdje je on vidno morao dati neka obećanja, koja se najviše tiču statusa Kosova. Veoma je izvjesno da je on ta obećanja dao, kako bi došao u situaciju da bude neprikosnovena vlast u Srbiji, ali je dobio i rokove za ispunjenje obećanja koje je sam dao međunarodnoj zajednici zapadnog karaktera, pa mu ti rokovi polako istječu. Čak, jedan važan rok ima sada u septembru, koji se tiče Kosova. Nekako je suviše vidno da je pakleni plan bio da Srbija ne pravi probleme svojim lobiranjem i time prešutno omogući stolicu Kosovu u Ujedinjenim nacijama, gdje bi se napravila jedna čudna situacija – formalno Srbija ne bi priznala Kosovo, ali bi Kosovo članstvom u Ujedinjenim nacijama postalo subjektom međunarodnog prava i time je priča završena. Zato je izmišljen i taj fenomen »dogovor sa pravnim dejstvom« oko čega se sada najviše razgovara i polemizira.
Kako Vučić ima nemale probleme u Srbiji oko tog paklenog plana, onda on pokušava »utvrditi pazar« ali ne za Srbiju, već za njega lično, tako što će izmišljati različite elemente, kako bi pokušao da barem malo osnaži vlastitu pregovaračku poziciju, pa je putem Milorada Dodika, koji inače govori ono što Vučić ne smije, pokušao u cijelu priču uvesti bh. entitet Republika Srpska, koja bi navodno tražila i svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama. Nije to zasigurno Dodikova pamet, već Vučićeva. E sad nastaje malo veći problem. Praviti paralele na relaciji Bosne i Hercegovine i Kosova je priča bez osnova, jer je BiH bila međunarodno priznata država od 1992. godine, kada je primljena u Ujedinjene nacije, pa članstvo Kosova u UN-u, nema apsolutno nikakve veze sa BiH. Tako nešto garantiraju velike sile, odnosno, zna jako dobro Vučić šta mu je rečeno na iznenadnom sastanku u New Yorku, marta mjeseca ove godine, čime je postao rijedak predsjednik jedne zemlje koja ide u drugu zemlju na razgovore u tajnosti. Isto tako, zna Vučić i šta mu je mjesec dana kazala njemačka kancelarka Angela Merkel. Dakle, mrka kapa za Vučićeve igrarije.
Šta će biti krajnji ishod?
Opet je stvar jako jednostavna – ili će Vučić ispuniti obećanja data međunarodnoj zajednici bez obzira na posljedice po njega u Srbiji ili će međunarodna zajednica potražiti novog igrača u Srbiji, a Vučiću prirediti nešto što bi bila najveća kazna za njega – anonimnost ili ne bi bio više javna ličnost sa neograničenom političkom moći. Uvlačenje bh. entiteta Republika Srpska u tu njegovu zavrzlamu sa Kosovom, samo će ubrzati neke stvari iz ugla međunarodne zajednice. Pretpostavljam kako će se vrlo brzo pojaviti ideja o održavanju vanrednih parlamentarnih izbora u Srbiji, kako bi se Aleksandru Vučiću i njegovom SNS-u skresala politička moć na minimum i onda ide potraga za novim srbijanskim igračem. Pokušaj prebacivanja težišta na bh. entitet Republika Srpska, bila je Vučićeva prevelika greška, iz koje će se teško izvući. Zna on to jako dobro, pa je to i jedan od razloga zašto u svojim iskazima prema Bosni i Hercegovini, nikad ne kaže da poštuje njen suverenitet, a time indirektno kaže i da je ne priznaje kao suverenu zemlju, subjekta međunarodnog prava, a tako nešto je Srbija, kao današnji pravni slijednik SR Jugoslavije, potpisala u Daytonu. U svakom slučaju, zadirati u suverena prava i kontinuirano zaboravljati suverenitet Bosne i Hercegovine, nije dobro, a može se obiti o glavu samo onome ko to radi – Aleksandru Vučiću. Utvrđivanja pazara na Zapadnom Balkanu već odavno nema, jer je stvar završena.
