Govoriti o medijima danas znači priznati njihovu sveprisutnost, važnost i snažan uticaj, posebno na mlade. Današnja djeca i adolescenti izloženi su medijima znatno više nego prethodne generacije, uključujući i njihove roditelje.
Prosječan čovjek provede najmanje petinu života odrastajući. Takvo produženo djetinjstvo je jedinstveno – čak i među najdugovječnijim sisarima, poput kitova, ono traje znatno kraće. Kod nijednog drugog primata ne traje tako dugo, ali nijedna druga vrsta nije ovako uspješno ovladala planetom kao čovjek. Možda se upravo u sporom odrastanju krije tajna našeg razvoja i uspjeha?
Tehnologija 21. vijeka u mnogome olakšava svakodnevni život – omogućava bržu komunikaciju, efikasnije obavljanje zadataka, ali je ujedno promijenila način na koji mladi provode svoje vrijeme. Statistike pokazuju da mladi godišnje provedu više vremena uz mobilne telefone, tablete, laptope i televizore, nego što to vrijeme posvete učenju, druženju s vršnjacima ili igrama na otvorenom.
Mediji sve češće plasiraju sadržaje povezane s nasiljem, agresijom i rizičnim ponašanjima. Mladi putem društvenih mreža i različitih platformi bivaju svakodnevno izloženi snimcima vršnjačkog nasilja, ubistava, pa čak i njihovim prenosima u realnom vremenu. Takvi sadržaji oblikuju njihovu percepciju stvarnosti.
Pitanje koje se prirodno nameće glasi: znaju li današnja djeca da postoje i drugačiji, zdraviji načini provođenja slobodnog vremena? Umjesto lopti, današnja djeca sve češće traže od roditelja tablet, mobilni telefon ili kompjuter. A gdje je nestao onaj poznati dječiji žamor iz školskih dvorišta, iz ulica i igrališta? Niko to sa sigurnošću ne može objasniti.
Igre našeg djetinjstva – poput lastiša, klikera, “između dvije vatre”, žmurke, “Care, care gospodare, koliko je sati?” ili “Dan-noć” – bile su jednostavne, dostupne svima, često bez ikakvih rekvizita osim mašte, prisustva i želje za druženjem. Te igre igrali su naši roditelji, bake i djedovi, ali i djeca širom svijeta.
Vremenom su se igre promijenile, prilagodile novom dobu, dobile savremeni izgled. Djeca se danas ne igraju više samo u prirodi, već koriste digitalne platforme i uređaje, a mnogi već od najranijeg uzrasta provode sate gledajući crtiće ili igrajući videoigrice zatvoreni u sobama.
Roditelji često zaboravljaju da djeca kroz igru razvijaju brojne vještine: govorne sposobnosti, slušanje i posmatranje, razumijevanje pravila, socijalizaciju, odgovornost, poštovanje drugih i rješavanje problema. Igra nije samo zabava – ona je temelj zdravog razvoja.
Nažalost, mnoge od tih vrijednosti se gube. Djeca sve manje borave na svježem vazduhu, a fizička neaktivnost dovodi do toga da više od 90% učenika koji kreću u prvi razred imaju slabije motoričke sposobnosti. Učitelji sve češće primjećuju slabiju koncentraciju, emocionalnu nestabilnost i poteškoće u praćenju nastave.
Profesor Ranko Rajević, kroz brojna istraživanja, pokazao je da bez kretanja nema pravilnog razvoja dubokih regija mozga. “Djeca danas dnevno pređu svega 2-3 kilometra. Ako razvoj mozga ne podstaknemo do pete godine života, kasnije to teško možemo nadoknaditi”, upozorava profesor Rajević.
Djeca i mladi danas nisu samo pasivni pratioci, već i aktivni stvaraoci medijskih sadržaja – nerijetko nasilnih, šokantnih i uznemirujućih. Dok smo nekada radosno trčali po dvorištima, igrali se u baricama i penjali po drveću, danas sve više mladih umjesto toga bira ekran i virtualni svijet.
Vrijeme je da se zapitamo – možemo li, i kako, vratiti bar dio onog zdravog, sretnog i stvarnog djetinjstva?
*** o Amri Imširagić:
- Rođena u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završila u Tuzli. Nakon završene srednje škole upisala Defektološki fakultet, odsjek: Surdoaudiologija, kojeg završava prva u generaciji kao prvi diplomirani defektolog surdoaudiolog.Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Socijalni rad. Magistrirala na temu: „Socio-epidemiološki aspekti ovisnosti o psihoaktivnim tvarima u djece i adolescenata u Tuzlanskom kantonu (1995.-2002.) te stekla zvanje magistra socijalnog rada.Nakon završenog magistarskog studija, upisuje doktorski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek za pedagogiju, a odbranom doktorske disertacije “Vršnjačko nasilje i njegove posljedice po djecu s posebnim potrebama” 2014. godine stekla zvanje doktora pedagoških nauka.
- Zaposlena u JU. Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Tuzli kao učitelj, nastavnik predmetne nastave, rehabilitator. U ovoj ustanovi obavljala je i funkciju direktora. Učesnik brojnih simpozija, konferencija, okruglih stolova u zemlji i inostranstvu …
- Do sada objavila 14.knjiga, priručnika, knjigu poezije, knjigu kratkih priča …
