TI SI MOJ RODITELJ, A NE DRUG/DRUGARICA
Uticaj roditelja na odgoj djeteta
Autor: Dr.sci.Amra Imširagić, doktor pedagoških nauka
Iz knjige:”Kako smo uništili djecu 21.vijeka”. Knjiga koja je doživjela 5.reizdanja.
Uticaj roditelja na odgoj djece
Ogroman broj roditelja 21. vijeka stava su da je period naših nana/baka, djedova bio idealan za odgoj djeteta, jer su roditelji bili poštovani od djece. Tada se znalo ko je stariji. Poštovao se autoritet starijih. Tada se država nije miješala u odgoj djece.
Danas država kontroliše porodične odnose. Dijete od devet godina prijeti majci da će je prijaviti policiji, ako ga udari. Ima sve slabe ocjene, loše vladanje, ukore razrednika…. On, buntovnik pronašao izlaz, država mu omogućila slobodu da majci koja ga othranila, može prijetiti. Kada država daje potpunu slobodu djetetu u porodici postaje haotično stanje. Mi to nismo smjeli, a niti je država davala takvu slobodu djetetu. Imali smo drugačije aršine u odgoju. Naši roditelji tvrdili su da dijete treba milovati kada spava. Nije nam ništa nedostajalo. Ne možemo pobjeći od činjenice da smo fizički bili kažnjavani. U porodicama se često upotrebljavala poslovica: “Batina je izašla je iz raja“. Nismo saglasni sa tom poslovicom. Stava smo da postoje mnogo kreativniji načini za lijep odgoj bez fizičke kazne. Odgoj koji je fokusiran na jedini cilj da roditelji i društvena zajednica bude ponosni na dobro odgojeno dijete na dobrobit svih.
Roditelji su danas prezaposleni. Sve materilizuju. Izjave koje djetetu svakodnevno govore: „Ako budeš dobar/a, kupit ću ti sve što želiš. Učimo djecu da se sve može kupiti, jer djeca su poput sunđera, sve upijaju dobro i loše, njihovi smo učitelji kojeg oponašaju. Roditelji trebaju znati da sa djecom trebaju prijatan i prisan odnos. Roditelji često izjavljuju da su preumorni, te da da nemaju snage da provode kvalitetno vrijeme sa djecom.
U doba informacijskog i tehnološkog napretka jedan od najtežih poslova modernog doba jeste odgajanje djece. Danas su se zbog brzog načina života i drugih faktora promijenili postupci odraslih prema djeci. U tradicionalnoj porodici roditelji su uvijek imali vrijeme za dijete za razgovore, šetnju…. trenutke koji se pamte cijeli život. Dijete treba pažnju, razumijevanje, strpljenje, pomoć oko učenja, sve ono što većina roditelja novog vremena ne nudi. Dolazi do djetetovog nestrpljenja, nezadovoljstva, jer roditelji ne mogu da razumiju potrebe djeteta, kao i njihovo dugo odsustvo zbog poslovnih obaveza. Obaveze su nerijetko razlozi slabljenja odgojne funkcije porodice.
Roditelje i djecu povezuje mnogo toga, ali osnovno što ih povezuje i što bi trebalo da bude je ljubav. Odnosi između roditelja i djece moraju i trebaju biti prožeti ljubavlju, iskrenošću, toplim emocionalnim odnosima, razumjevanjem, tolerancijom, vremenom provedenim sa djetetom. Znači svim onim što je neophodno za zdrav odgoj, ali i cjelokupan psiho-fizički razvoj djeteta, kao što je spužva prožeta vodom. Sve su to faktori koji imaju uticaj na zdravo odrastanje djeteta.
.“Druge stvari nas mogu promijeniti, ali mi počinjemo i završavamo porodicom.”
Entoni Brant
Dakle, ako je ljubav gotovo svemoguća. Onda bi glavni zadatak roditelja imao u suštini da razvije biće ljubavi u djetetu. Mi smo od roditelja, nana/baka, djedova slušali priče u kojima je dobro i zlo, ali smo prepoznavali dobro i rukovodili se dobrim djelima, odnosno dobrotom, pomagali starijim ljudima. Da li sada možete vidjeti neko dijete, kako je spremno pomoći starijim? Rijetko ili nikako. Oni nose mobitele, tablete zaokupirani virtuelnim svijetom, ne vide svijet koji ih okružuje u kojima žive. Tako je novo doba!
Od roditelja dobijali smo dovoljno (u ograničenim količinama- ni previše, a niti premalo), pa to je od nas prihvaćeno i imitirano. Od roditelja smo naučili kako poštovati drugo i drugačije, kako pomoći starijem, kako uraditi samostalno zadatke, bez plača histerije, agresije, ucjena, prijetnji. Djeca su kopije odraslih. Uče od odraslih, imitiraju ih. Danas je i porodica politizirana, zakonom je zabranjen svaki vid batine, odnosno fizičkog kažnjavanja, vikanja nad djetetom, a obaveze djece nisu tačno precizirane. Djeca bukvalno shvataju da postoji i ta mogućnost, prijavljivanja roditelja ukoliko je kažnjeno za neposlušnost, agresivnost, bahatost, ili za neki nepristojan gest za koji tradicionalni roditelji ne opraštaju.
Oni koji donose zakone, podzakonske akte smatrali su da da će ovom mjerom uvesti red u porodične odnose. Umjesto toga, napravili su još veći nered. Svakom, ko se bavi odgojem djece, jasno mu je da se niti ijedno dijete može prisiliti da bude dobro dijete da izraste u dobrog čovjeka. To ga ne uči prisila, zakon, ucjena, strah, interes. Jedini pokretač je ljubav, jer je ljubav pokretač svega i svakog djeteta i čovjeka. Batine, ucjene, udarci tu ne pomažu ili kako kaže turska poslovica: “Što nisi objasnio riječima, nećeš ni štapom.“
Zašto su se u tradicionalnoj porodici znale granice, pravila? Te se poštovala sva pravila, riječi odraslih. Drugo pitanje koje se nameće: “Zašto nove generacije djece ne znaju za poštovanje, ljubav prema roditeljima? Zašto se sve materilizuje?
Zašto su roditelji 21. vijeka postali poput igračke, pa se dijete sa njima igra, manipuliše kako želi? Sve je krenulo niz brdo u porodici i porodičnim odnosima, kada je djetetu omogućeno da ucjenjuje roditelje za svaku želju, svaki hir… U porodicu se umiješao zakon da brani neodgojeno i bahato dijete od roditelja, koji krajnjim naporom pokušava da odgaja dijete. Kako su naši roditelji odgajali nas? U tadašnji odgoj, nije se miješala država, odnosno policija, socijalni radnici ili preciznije definisan, formulisano zakonom to nije regulisao. Sad jeste, pa djeca obilato koriste.
Prije osam godina učenik oštećenog sluha samovoljan, neposlušan, ponekad i agresivan prema majci. Na času radi šta želi, te sam primorana da zovem majku, kada sam iscrpila sve odgojne postupke kao nastavnik. Majka ulazi i uzima ga za ruku vodi kući. Nakon dva sata zvoni mi telefon i njegova mama uplakanim glasom izusti riječi: “Znate, profesorice vikala sam na njega. On je otrčao u policijsku stanicu, prijavio me i policija je došla da riješi problem“. Tako to biva u demokratskim društvima kada djeci damo bezgraničnu slobodu da rade šta žele. Ako ne ispunimo kao čarobnjaci neku od želja djeteta, eto, nam policije, socijalnog radnika da „riješi sve naše probleme“.
Stava smo kao što reče indijska mudrost: “Dobar odgoj je najveće dobro koje možemo ostaviti djeci“.
*** o Amri Imširagić:
- Rođena u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završila u Tuzli. Nakon završene srednje škole upisala Defektološki fakultet, odsjek: Surdoaudiologija, kojeg završava prva u generaciji kao prvi diplomirani defektolog surdoaudiolog.Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Socijalni rad. Magistrirala na temu: „Socio-epidemiološki aspekti ovisnosti o psihoaktivnim tvarima u djece i adolescenata u Tuzlanskom kantonu (1995.-2002.) te stekla zvanje magistra socijalnog rada.Nakon završenog magistarskog studija, upisuje doktorski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek za pedagogiju, a odbranom doktorske disertacije “Vršnjačko nasilje i njegove posljedice po djecu s posebnim potrebama” 2014. godine stekla zvanje doktora pedagoških nauka.
- Zaposlena u JU. Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Tuzli kao učitelj, nastavnik predmetne nastave, rehabilitator. Od 2020. godine obavljam funkciju direktora. Učesnik brojnih simpozija, konferencija, okruglih stolova u zemlji i inostranstvu …
- Do sada objavila 14.knjiga, priručnika, knjigu poezije, knjigu kratkih priča …
