Otvorimo društvene mreže, odjedanput zatekne nas šutnja razuma i bujica osuda, kritika… Dijete koje ima visok IQ, umjesto čestitke i divljenja, dočeka riječ: “peder.” Žena sa samopouzdanjem, dočeka rečenicu: “Sve ste izbotoksirane.” Dječak koji pleše, pročita: “Sramota, kao djevojčica.” Nečiji trud, nečiji osmijeh, nečiji život, sve je postalo poligon za jeftinu kritiku i duboku netrpeljivost. Danas, kao da više ne 
znamo razliku između mišljenja i vrijeđanja.
Kada smo to postali ljudi koji svoje frustracije liječe na nepoznatima? Kada nam je postalo normalno da vrijeđamo nečije dijete jer je drugačije, pametnije, osjetljivije? Kada smo izgubili mjeru, pa tuđi uspjeh doživljavamo kao prijetnju vlastitom postojanju?
Ne, tako davno, jedno dijete je preživjelo brutalno vršnjačko nasilje. Tučeno. Izrugivano. Snimano. Objavljeno, jer je “drugačije”. Dok su se lajkovi nizali, nečija majka je plakala. Ne pred kamerama, ne za društvene mreže, već u tišini, bolu, pokušavajući da sastavi komade djetetovog povjerenja u svijet. Držala je njegove krvave majice kao da drži vlastito srce koje je neko gazio. Pitala se: “Gdje sam pogriješila?“
Kako da mu vratim vjeru da svijet nije prijetnja? Kako da ga pogledam u oči, a da ne osjetim nemoć? Nema veće tišine od one kada majka zadrži vrisak u sebi, da dijete ne vidi koliko boli.
A društvo? Lajkovalo. Dijelilo. Smijalo se.
A, prije samo nekoliko sedmica, tražila se žena koja je nestala. Vijesti su bile pune njezinog imena, lica, apela. Mnogi su komentarisali: “Sigurno je s ljubavnikom.” “Ko zna gdje je.” “Traži pažnju.” Neki su se čak ismijavali. A onda, nekoliko dana kasnije, pronađena mrtva. Udala se, da, ali nije tražila pažnju. Tražila je mir, ali nije ga pronašla. Oduzela je sebi život. Možda je to bila nečija sestra. Nečija kćerka. Nečija majka. Koliko nas je tada izbrisalo svoje komentare? Koliko nas je zaćutalo?
Društvene mreže su postale igralište bez pravila, arene bez srca. Komentari koji počinju s “samo iskreno” najčešće su upravo ono suprotno okrutni, nefiltrirani, puni predrasuda, gorčine, ali i ličnih rana koje izlijevamo na druge. A zaboravljamo: s druge strane ekrana je čovjek. Ne postoji “samo komentar”. Svaka riječ nosi težinu. Riječ može da motiviše, ali i da uništi. Može da spasi, ali i da pogura preko ivice. Nečiji osmijeh, nečiji trud, nečije lice, nije tu da bismo ga „komadali“.
Komentari poput:
- “Nije čudo što ju je muž ostavio, vidi joj se na faci.”
- “Dijete mu izgleda kao da nije njegovo.”
- “Kakva glupača, što se javlja?”
- “Dijete pleše, izgleda kao peder.”…, nisu samo riječi. To su rane.
Uspjeha ima za sve. Ljepote ima za sve. Sreće, ako ništa, ima više kada se dijeli. Nečiji osmijeh nije prijetnja našem. Nečija majka nije kriva što nas nije neko volio kako smo zaslužili. Nečije dijete ne treba da nosi teret tuđe mržnje.
Društvene mreže imaju moć. Mogu da budu ognjišta empatije, mjesta podrške, ali i topline. Lijepa riječ ne košta ništa, a vrijedi više od zlata. Možda ne znamo kroz šta neko prolazi. Možda ne vidimo borbu iza nečijeg osmijeha. Možda baš taj koga zovemo “glupanom” vodi najtežu bitku života.
Zato, pitajmo se: Da li to što želimo reći nekome gradi ili razara život? Da li bi nas bilo stid da to neko kaže našem djetetu, našoj majci, našem bratu?! Biti čovjek je izbor. Svakog dana. U svakom komentaru. U svakoj rečenici.
Možemo li, napokon, biti ljudi?!
