U vremenu kada su ekrani „produžetak naših ruku“, a internet mjesto gdje djeca uče, druže se i zabavljaju, obrazovni sistem nalazi se pred 
ozbiljnim izazovom – kako obrazovati djecu koja su digitalno prisutna, ali emocionalno odsutna?
Digitalna ovisnost nije više novost ni izuzetak. Svakodnevno svjedočimo prizorima u kojima djeca već od najranije dobi „listaju“ ekrane s nevjerovatnom lakoćom, ali sve teže uspostavljaju kontakt očima, održavaju pažnju i razvijaju empatiju, socijalizaciju. U školskim klupama sjede učenici koji znaju napraviti TikTok video, ali ne znaju pročitati tekst s razumijevanjem,ali ni odgovoriti na postavljena pitanja rečenicom. Jesu li ekrani krivi? Jesmo li zakasnili s odgovorom?
Škola kao kolektiv, a ne kao konkurencija digitalnoj tehnologiji
Umjesto da pokušavamo zabraniti ono što je već duboko integrisano u svakodnevni život djece, obrazovni sistem bi trebao naučiti kako da tu istu tehnologiju stavi u službu razvoja – intelektualnog, emocionalnog i socijalnog. Sve može imati i drugu-pozitivnu svrhu, da tableti mogu služiti kao edukativni alat. Da, YouTube može biti koristan u učenju, ali samo ako postoji vodstvo, nadzor i konkretan i jasno definisani cilj.
Prosvjetni radnici, koji su često ostavljeni bez sistemske podrške, moraju postati digitalno pismeni vođe. To ne znači da svi trebaju postati influenseri na Instagramu, već da razumiju digitalni svijet u kojem djeca žive – i da u njega uđu s autoritetom, a ne sa strahom.
Potrebna je nova pismenost
Današnja djeca ne trebaju više samo znati čitati i pisati – oni moraju naučiti kritički čitati informacije, emocionalno se izražavati i etički koristiti digitalne alate. To je nova pismenost, a škole koje je ne budu usvojile, ostat će muzeji znanja umjesto pokretači promjena.
Roditelji, saveznici ili protivnici?
Bez saradnje s roditeljima, prosvjetni radnici su nemoćni. Ako dijete kod kuće provodi sedam sati pred ekranom bez nadzora, teško će 45 minuta nastave bez telefona imati efekta. Roditelji moraju razumjeti da je tehnologija moćan alat, ali i moćan ovisnik. Dijete koje uči da mu je sve dostupno jednim klikom teško razvija frustracijsku toleranciju – ključnu vještinu za život.
Zaključak
Digitalna ovisnost je stvarnost – ali i poziv na buđenje. Umjesto da demoniziramo tehnologiju, hajde da je obrazujemo. Umjesto da zabranjujemo, naučimo kako se koristi. Škola može biti mjesto u kojem će djeca naučiti da vladaju tehnologijom, a ne da ona vlada njima. Samo pod uslovom, ako svi budemo dio tog procesa – učitelji, nastavnici, roditelji, ali i društvena zajednica.
*** o Amri Imširagić:
- Rođena u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završila u Tuzli. Nakon završene srednje škole upisala Defektološki fakultet, odsjek: Surdoaudiologija, kojeg završava prva u generaciji kao prvi diplomirani defektolog surdoaudiolog.Nakon toga upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek Socijalni rad. Magistrirala na temu: „Socio-epidemiološki aspekti ovisnosti o psihoaktivnim tvarima u djece i adolescenata u Tuzlanskom kantonu (1995.-2002.) te stekla zvanje magistra socijalnog rada.Nakon završenog magistarskog studija, upisuje doktorski studij na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, Odsjek za pedagogiju, a odbranom doktorske disertacije “Vršnjačko nasilje i njegove posljedice po djecu s posebnim potrebama” 2014. godine stekla zvanje doktora pedagoških nauka.
- Zaposlena u JU. Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Tuzli kao učitelj, nastavnik predmetne nastave, rehabilitator. U ovoj ustanovi obavljala je i funkciju direktora. Učesnik brojnih simpozija, konferencija, okruglih stolova u zemlji i inostranstvu …
- Do sada objavila 14.knjiga, priručnika, knjigu poezije, knjigu kratkih priča …
