Volimo reći kako život, poput knjige, ima vlastita poglavlja. Jedno završi, drugo započne i tako se redaju sve dok ne stignemo do podgovora i zahvala.
Većinom, poglavlja obuhvataju određeni raspon godina, pa u nekim situacijama to vraški dobro iskoristimo da prikrijemo namjerne nestašluke i slučajne pogreške.
Listajući vlastitu životnu knjigu
često smo svjesni onoga što nas čeka na sljedećoj stranici, ali svejedno nastavljamo sa čitanjem pomno prateći svaki red, lagano klizeći kažiprstom po stranici. I onda se dogodi ono neizbježno. Zaustavimo dah, zamagli nam se pred očima i onda dramatično ispuštamo knjigu na pod puštajući da nam zvuk tupog udarca odjekuje u ušima dok pokušavamo prihvatiti ono što smo znali da će se desiti već na samom početku.
Večeras,
ja sam sebi priuštila jedan takav trenutak. Vani pljušti kiša i neumorno udara o otvoreni krovni prozor moje sobe. Povremeno se koja kapljica u svom zaletu spusti i na moju lijevu nadlakticu podsjećajući me da duboko udahnem, jer ono što namjeravam, neće biti nimalo jednostavno za izvesti.
Vrijeme je da završim jednu priču kako bih mogla zaključiti i jedno poglavlje svog života. Toliko sam ga odužila da mi već postaje dosadno i oči mi se i protiv vlastite volje polako zatvaraju.
Istina je da volim zavaravati samu sebe miješajući maštu sa stvarnošću, ali tako je uvijek zanimljivije, zar ne?
Nemam namjeru sa time prestati budući da mi je to ušlo u samu srž i tako nepovratno postalo dio mene. Pretpostavila sam da će razočarenje i tuga na neki način biti naplata za sve one ugodne trnce u nožnim prstima i rojeve insekata koji se smjeste u utrobi prouzrokovani mojom bujnom maštom. Samo nisam očekivala da će biti toliko jaki da me obore s nogu i natjeraju da sve misli duboko pohranjene u mom umu izbacim napolje. Drugačije, mislim da ne bih mogla podnijeti intezitet ovih osjećaja. Nebrojeno puta sam pokušala odvojiti maštu od realnosti, ali svaki put bezuspješno.
Konstantno bi me kopkalo ono ŠTA AKO?
Šta ako nije u pitanju samo moja mašta, šta ako postoji nešto više, šta ako je u pitanju sudbina. Znakovi su bili tu.
Ah, znakovi…. svemu su krivi znakovi, koji, na kraju se ispostavlja, nisu uopšte bili znakovi. Barem sam na kraju ustvrdila kako imam pretjerano razvijenu maštu koja bi mi više koristila ako bih je usmjerila u drugom pravcu. Ali gdje je tu zabava?
Odbijam više okolišati.
(Nastavlja se)
- za više tekstova, savjeta, pitanja i odgovora posjetite … https://psihoterapijatuzla.com/
O autorici:
Dr. sc. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja sa dvadestogodišnjim iskustvom u radu s klničkim pacijentima. Obrazovala se na Institutu za grupnu analizu na Klinici za psihollošku medicinu, pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na odnosu kreativnosti i emocija, sa posebnim akcentom na sreći, nadi i optimizmu. Ima vlastito savjetovalište.
