Kada nam spomenu depresiju, uglavnom pomislimo na osobu tužnog lica, bezperspektivnu, bezvoljnu i prikovovanu za krevet.
Međutim, šta ako se osoba stalno smješka, a opet je depresivna? Biste li ju prepoznali kao takvu? Jeste li i vi neko ko je takav?
Iako nasmijana depresija nije uvrštena u Međunarodnu klasifikaciju bolesti, sve je više kliničara koji govore o ovoj bolesti.
Zadnje iskustvo iz moje prakse, imala sam prije nekoliko mjeseci.
Žena, četrdesetih godina, dobro obrazovana i situirana, doživjela je, kako kaže emocionalni slom i došla na terapiju.
Pričala je o psihiičkom maltretiranju, kojem je bila izložena dugi niz godina, ali pričala je to sa blagim osmijehom. Završavala bi rečenicu tihim, razgovijetnim glasom:
“Stalno sam se pitala šta to u meni ne valja da sam zaslužila tako uvredljive riječi. Te riječi da sam kurva, drolja, nemajka, jalovuša… toliko su se ukorijenile u meni, da često pomislim da sam zaista takva.”
Njena neverbalna komunikacija je bila u potpunoj suprotnosti sa verbalnom. Izgovorene riječi nimalo nisu bile usklađene sa njenim izrazom lica. Da, pogled je bio tužan, ali to bi promaklo svakom nevještom oku, odnosno, oku nenaviknutom na ovakve priče.
Nakon treće seanse, upitala sam je:
* Znaš, malo mi je nespojivo da te vidim nasmijanu, a pričaš izuzetno teške priče. Nekako mi se nameće pitanje: da li ti je smiješno to što govoriš, ili smijehom prekrivaš tugu?
“Smijehom strah pokrijem uvijek… Ne, naravno da mi nije smiješno, ali imam veoma visoku poziciju u firmi u kojoj sam zaposlena. Svoj privatni život dobro krijem od drugih, da moji uposlenici ne bi primijetili koliko tuge sam donijela toga dana. Naoružam se osmijehom i krećem. Navika je to.”
*Hoćeš da kažeš da se i ovdje pretvaraš?
Gledala je odsutno nekoliko trenutaka:
“Možda. Ne volim kad me ljudi sažalijevaju.”
*Da li je to pitanje za mene? Hoćeš li da me pitas da li te ja sažallijevam?
Kimnula je glavom.
Moja klijentica, budući da je obavljala odgovoran posao, ni sama nije bila svjesna da je depresivna. Bila je vrlo uspješna u svom poslu i ostavljala je utisak da je sretna i zadovoljna. Prava istina je bila da je duboko patila i bila nesretna.
Budući da o svom problemu nije nikome govorila, počela je da razmišlja o suicidu. Bila je arhitektica i često na vrhovima zgrada. Razmišljala je kako će jednom skočiti, ali će iscenirati kao da je slučajno pala. Nakon noćnih mora, potražila je pomoć i došla na psihoterapiju.
Ono što je dolijevalo ulje na vatru, kako je sama voljela da kaže, bila je činjenica koja je nju predstavljala kao uspješnu i sretnu osobu. Bila je udata za isto tako uspješnog i zgodnog muža, koji ju voli i pazi. Međutim, iza zatvorenih vrata, proživljavala je pakao.
Pokušala je da se požali prijateljici, a ona joj je odbrusila da je baš bezobrazna i da ima divnog muža. Zapravo, njen muž u očima svih drugih je bio uzoran i pažljiv muž, samo je ona znala njegovo pravo lice. S obzirom da ju je najbolja prijateljica otresla, više nije ni pokušavala da se žali.
Ono što je još bilo neobično za ovu klijenticu, jesu slike po društvenim mrežama. Nasmijana i “sretna” u društvu sa svojim mužem. Ili sa prijateljima.
Objasnila je da njen muž insistira na takvim fotografijama.
Kako prepoznati nasmijanu depresiju?
Ako je osoba, koja vam je bliska, ili ako ste to vi sami, obratite pažnju na sljedeće:
- Ranije je ta osoba imala zanimljiv hobi. Odjednom više ne pokazuje interesovanje.
- Često je umorna
- Naglo je smršala. Ili udebljala se.
- Ne može da spava i muči je nesanica.
- Počela je sa negativističnim razmišljanjima.
- Naprosto, vi primijetite da ta sreća nije prirodna.
Kako pomoći ovakvoj osobi? Ili, kako pomoći sebi?
Osoba prvenstveno treba da shvati da ima problem. Razgovarajte s njom ili sa sobom, o tome. Mnogi ljudi ne žele da priznaju da su depresivni, jer izgledaju slabo. Kao što je rekla moja klijentica: “Ne želim da me sažalijevate.” Takve osobe treba podržati i dati im do znanja da su vrijedne za nas.
Nedavno sam bila u nekom društvu u kojemje jedna žena silno hvalila muža ove druge. Ona ju je netremice gledala i sa pasivnom agresivnošću rekla: “Ako ti je toliko dobar, vodi ga kući!”
Saslušajte blisku osobu kada vam pokušava reći da ima problem. Depresija i jeste toliko opasna, upravo iz razloga što se tim osobama čini da nikome nije stalo do njih. Ako ju slušate sa zanimanjem, dajete joj do znanja da vam je važna i ponudite svoju pomoć.
Podstaknite je na neke njene vrijednosti, kako biste joj povratili izgubljeno samopoštovanje, a samopoštovaje je naš emocionalni imunološki sistem. Ponudite neke zajedničke aktivnosti koje biste mogli uraditi i koje bi moge pomoći da se osoba osjeća bolje.
Budite često uključeni u njen život, kako vam ne bi promakli simtomi, koje sam već opisala.
Na kraju, nađite joj stručnu pomoć, jer je depresija jedna od najćešćih psihčkih bolesti današnjice. I opasna je, a nije sramota biti depresivan. Sramota je ne znati i ne pomoći onima kojima je pomoć potrebna.
- za više tekstova, savjeta, pitanja i odgovora posjetite … https://psihoterapijatuzla.com/
O autorici:
Dr. sc. Vahida Djedović, psihoterapeutkinja sa dvadestogodišnjim iskustvom u radu s klničkim pacijentima. Obrazovala se na Institutu za grupnu analizu na Klinici za psihollošku medicinu, pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je na odnosu kreativnosti i emocija, sa posebnim akcentom na sreći, nadi i optimizmu. Ima vlastito savjetovalište.
