Institucija vakufa datira iz vremena objave islama. Smatra se da je prvi vakuf utemeljio halifa Omer. Njegov primjer zadužbine i dara za opće dobro i u društveno-korisne svrhe, nastavile su kasnije generacije muslimana. Pa tako i u Bosni. Ako ćemo ići suštinski, zapravo, možemo konstatovati da je Bosna zemlja vakufa. Zahvaljujući vakufima, u doba osmanlija, nastajali su urbani centri, razvijali su se gradovi i druga mjesta. Širok je i opsežan spisak uvakufljavanja; džamije, mektebi, dućani, magaze, biblioteke, nekretnine, škole, hastahane, putevi, mostovi… Sve ono što je doprinosilo progresu, u strogo preciziranim šerijatskim normama, moglo je postati trajnim dobrom odnosno vakufom. Nekoliko bosanskih gradova, i u svom nazivu sadrži pojam vakuf, kao što je naprimjer Varcar Vakuf ili Kulen Vakuf. U ranijim vremenima, postupak uvakufljavanja odvijao se pred kadijama i šerijatskim sudovima. Iza vakufa stoji njegov utemeljitelj, odnosno vakif. U redovima koji slijede osvrnut ćemo se na našega VAKIFA.
Prema raspoloživim izvorima saznajemo sljedeće: U mjestu Suha, gradsko područje Živinica, u vrijeme Austro-Ugarske uprave živio je čovjek pod imenom Ibrahim Muharemović. Još od djetinjstva isticao se svojom dobrotom i lijepim vaspitanjem. Kada je odrastao, kao mladić, vraćao se iz prostora današnjih Živinica, pješice. Tu noć se negdje u tim krajevima, dogodilo teško krivično djelo. Ibrahim se suočio sa teškim optužbama, itrigama i lažnim svjedočenjima. Austro-Ugarske vlasti su ga uhapsile i osudile na deset godina zatvora u Zenici. Tokom suđenja, i u toku izdržavanja zatvorske kazne, Ibrahim je svo vrijeme, i uvijek, negirao izvršenje krivičnog djela koje mu se stavljalo na teret, uporno i dosljedno ponavljajući da je potpuno nevin.
Tokom boravka u zatvoru u potpunosti se posvetio islamu, proučavao je i čitao djela islamskih učenjaka. Po izlasku iz zatvora, otišao je na razgovor i po savjet, kod uglednog i iznimno učenog Adem hodže Žabića, u mjesto Dublje, Donje Poljice.
(Znameniti alim i učenjak Adem hodža Žabić, sin Omera, zaslužuje posebno istraživanje i rad… Umro je u Poljicu 1932. godine). Adem hodža pažljivo je saslušao Ibrahima Muharemovića; koji je na kraju efendiju upitao: Da li da im halalim zbog svega što su mi učinili i što sam potpuno nevin bio u zatvoru?. Mudri i Dobri efendija Žabić, poslije izvjesnog vremena, odgovorio je: Bolje je da halališ, a tebi će dragi Allah dželešanuhu ukazati posebne časti. Poslušao je Ibrahim učenog efendiju i halalio.
Nedugo poslije toga, Ibrahim se počeo baviti trgovinom i unosnim poslovima. Oženio se. Obavio je hadž na koji je putovao preko šest mjeseci. U dovama se prisjećao Adem efendije i njegovih savjeta… A onda je, jednog jutra, kroz Suhu i njen džemaat odjeknula vijest: hadži Ibrahim Muharemović utemeljio je najveći vakuf u historiji Suhe (na dan uvakufljenja, samo u nekretninama; preko stotinu dunuma!). Čini se da je vakif izrazio želju da se u džemaatu Suha svake godine prouči hatma i preda pred njegovu dušu.
Kada je hadži Ibrahim Muharemović preselio na ahiret, ukopan je neposredno uz temelje Stare drvene džamije u Suhoj. Ta džamija više ne postoji, a u blizini je podignuta nova džamija u Suhoj. A onda je sve, pomalo, zaboravljeno. Jednoga dana, vrijedne džematlije Suhe, čistile su harem i pronašli su stare nišane u travi. Pažljivijom analizom i identifikacijom, ustanovljeno je da su ti nišani označavali mezar hadži Ibrahima Muharemovića. Ljudi su odmah po identifikaciji i pronalasku nišana, kao poseban izraz poštovanja, izgradili nove nišane na kojima, velikim štampanim slovima piše: VAKIF (Muharemović hadži Ibrahim). Neka je rahmet našim vakifima…
/dr. sc. Suadin Strašević/
Bilješke: Rukopis Osmana Kasumovića Bilježnika, fragmenti. Razgovor sa Hamdijom (Suljo) Muharemovićem; rođen u Suhoj 1947. godine. Vakif Ibrahim Muharemović bio je amidža njegovom ocu. Vakif hadži Ibrahim Muharemović nije imao djece. Razgovor sam obavio u junu 2017. godine.
