Jutros sam se probudio nešto kasnije nego što uobičavam. Svratio sam u bar u blizini; konobarica me ljubazno pozdravila. Uz kafu na 
prekrasnoj terasi, gledao sam plavetnilo mora. Polovinom neumskog zaliva plovio je omanji brodić, na kojem se isticalo bijelo jedro, blago zategnuto na vjetru (skica za sreću).
Popodne sam napravio kraći izlet prema delti Neretve. Ovdje rijeka nije plahovita kakvu je poznajemo dok se probija kroz kršnu Hercegovinu; usporila je drevna Norona svoj dugi tok; i polako se, tražeći smiraj, stapa u svjetski okean kojeg oplemenjuje… Plovili su Neretvom ilirski gusari, grčke ekspedicije, rimski legionari… Na njenim obalama klicalo se slobodi..
Huk Neretve je melodija za pjesme Alekse Šantića; lijek za melanholiju Zuke Džumhura i izraz nemira za Maka Dizdara…
Na povratku primjećujem table sa putokazima Bosne i Neuma; osjećam čudnovatu uzbuđenost, kao nekada, kada sam se vraćao kući sa dalekih putovanja; a to je osjećaj koji se spoznaje duboko u sebi; ime mu je: Domovina…
