Neum u večernjim satima oživi na svoj način; ljudi ležerno prolaze, na štandovima je različita ponuda suvenira, muzika je raznovrsna; opći je utisak da sve izgleda kao bosanski teferič, kakvih ponegdje još uvijek ima u Bosni. Atmosfera je gotovo praznička. Ako ćemo ići dalje u prošlost; možemo ustanoviti da su i na stećcima vrlo česti reljefi sa prizorima igranja kola. Dio je to osebujnog bosanskog duha.
Najviše je turista iz Bosne i Hercegovine iz različitih krajeva, ali primjećujem i strance. Ljepota različitosti.
Noću sve ima drugu dimenziju; o tome je lijepo pisao Meša, a i puno ranije Šekspir.
Teško je pretpostaviti prave motive nastanka Šekspirovog djela “San ljetne noći”; nekako odudara od poslovično “hladnog” i distanciranog engleskog humora. Moźda su u trenucima nastanka djela, splasnule izvjesne tenzije, koje je imao sa svojim suvremenikom, i podjednako poznatim, ali i “genijalno tragičnim” Kristoferom Marloem; ostaje to dilemom, a čitalački svijet zahvalan je obojici.
Kod nas naprimjer u Gradačcu, imali smo dvojicu komšija, izuzetno jakih na peru, ali dijametralno suprostavljenih pogleda na svijet: Hasana Kikića i Ahmeda Muradbegovića. Svojevremeno sam izučavao djela oba autora; pravio komparacije i uporedne analize…
U antičkom svijetu, bili su to Aristotel i Platon, a riječi koje se pripisuju Aristotelu ušle su u antalogije mudrosti, kao primjer čvrstog uvjerenja u ispravnost vlastitih stavova i pogleda. Dakako da mislim na riječi: “Drag mi je Platon ali istina mi je draža”. Puno je u svijetu učenih ljudi, iz različitih filozofskih škola, koji su (u)temeljili vlastite teorije; tako je, naprimjer, Ðordano Bruno stajao sam naspram cijeloga svijeta!…
Navedeno, samo po sebi, nameće potrebu da sagledamo slične primjere kod nas u današnjici ali; bezuspješno!… Ne mogu se sjetiti ni jednog primjera, gdje su se dva učenjaka upustila u polemike oko nekih idejnih pitanja. Nema takvih primjera “sudara umova”; kao da svi mislimo isto; “a tamo gdje svi misle isto upitno je da li iko misli ?” – moźda bi u svojoj komediji primijetio Šekspir. Istina, rahmetli Tunjo, koji je itekako znao vrijednosti slobode mišljenja, znao je tu i tamo, baciti poneku rukavicu, ali niko mu nije smio (a bit će da nije ni znao) izravno stati na crtu…
Dominantno je političko mimoilaženje što je bosanska historijska konstanta: ali nije to nikakav “usud”; kako to neki žele neopravdano objasniti u lukavom “pravdanju” vlastitih zabluda, neznanja i nerada. To je zapravo splet “teških historijskih okolnosti”, a ako ćemo sasvim iskreno: Bosnu i jeste stvorila historija !!.
Idejni svijet, koji bi trebao biti nosilac svih promjena, pa i društvenih u potpunoj je nekoj tišini. Tu i tamo; poneko bljesne, na trenutak, ali biva brzo potisnut i “zaboravljen”; da ne kažem “anatemisan”. U zadnje tri decenije razvio se, izgleda, nazovimo ga podanički mentalitet; brižljivo njegovan u malim i većim sredinama; a to neizostavno vodi u bezidejnost i tišinu; epilog toga već sada je prilično jasan, zar ne?.
Suviše dugo smo u nekom “začaranom krugu”. S toga, ovo “šarenilo” neumske ljetne noći koje se može shvatiti i kao “Bosna u malom” pomalo ohrabruje…, a ja nastavljam svoju noćnu šetnju; što bi rekao pjesnik: “…sa čuđenjem, gledajuć, gledajuć bez daha.. ”
/Suadin Strašević/
