Mjesto Poljice, nalazi se zapadno od Priluka (Živinice), na teritoriji Grada Lukavca. Veoma zanimljiva i osebujna ličnost koja je sačuvana u lokalnim predajama, iz ovog mjesta je Mulla Hajdarija koji je ukopan u mezarju Okići, džemat 
Dublje. Nad njegovim mezarom je 2015. godine podignuto turbe. Kao razdoblje njegovog života uzima se period od 1725. do 1815. godine. Ovo vremensko razdoblje ima svoju historijsku potvrdu. Naime, u svim predajama koje su dostupne navodi se da je bio veoma aktivan prilikom izgradnje Stare džamije u Poljicu iz 1805. godine (vakif džamije, kao što sam ranije pisao, bio je Mahmud paša Tuzlić). Predaje nadalje bilježe da je tada bio jako star i da je, po svemu sudeći, bio i njen prvi mutevelija.
Iz predaje koju je sačuvao i prenio S. Hajdarević, a što je on opet saznao od svog oca, saznajemo da je pravo ime Mulla Hajdarije bilo Ismail Fajić. No u narodu je ostao upamćen kao Mulla Hajdarija. Za ovu predaju ima osnova, jer u jednom trenutku lokalni hroničar Osman Kasumović Bilježnik navodi podatak da je Mulla Hajdarija bio sin Hajdar hodže Fajića. Danas se upravo ta cijela mahala naziva Hajdarhodžići. Moguće je da je taj Hajdar hodža bio zapravo Ibrahim Hajdarević koji je, kao što smo ranije naveli, bio i, kako je do sada poznato, prvi imenom poznati efendija u Staroj džamiji u obližnjem Priluku (ili su, eventualno, pripadali istoj familiji).
Poslije Karlovačkog mira 1699. i Požarevačkog mira iz 1718. godine, kada Osmanlijsko carstvo napušta prostore sjeverno od Save, pristiže i veliki broj stanovništva koje je ranije, u osvajanjima, kao vojnici pratilo Osmansko carstvo. U tom periodu iz Budima stiže i Hajdar hodža.
Između današnjih mahala Straševići, Okići i Hajdarhodžići, u pitomoj kotlini, postoji jedan izvor (vrelo) koji formira malu rječicu pod imenom Bratovanac a koja se danas ulijeva u Modračko jezero na lokalitetu Mustinog zaliva. Čitav taj lokalitet se i naziva Vrelo.
Ime Bratovanac mi je oduvijek zaokupljalo pažnju i budilo interesovanje dok nisam, sasvim slučajno, od profesorice S. Kadić saznao jednu kratku ali iznimno važnu predaju a što je ona opet čula od svoje nene. Naime, prema predaji na brdu iznad potoka; izvorišta, živjela su dva brata Mađara te se po njima potok nazvao Bratovanac. Uobičajeno je bilo, i brojni su primjeri za to, da se doseljenom stanovništvu u lično ime kao svojevrsni znak raspoznavanja pridodaje zemlja ili mjesto porijekla. Ako to imamo u vidu, onda postoji mogućnost da je Hajdar hodža imao dva sina a jedan je bio Mulla Hajdarija. Ta dva brata kretala su se i živjela na obalama potoka koji će po njima i dobiti ime Bratovanac. Sa druge strane pak, možda nas ova legenda o imenu rječice vodi zapravo u taj rani period osmanskog osvajanja Bosne i ratova protiv Srebreničke banovine koja je postojala do 1512. godine. Granični pojas i stalna ratna zona mogla je biti i ova teritorija. Pored toga u ovom podneblju prisutne su i legende o mađarskim grobljima koje su mogle nastati u ta vremena. O tome ćemo svakako šire govoriti nekom drugom prilikom…No vratimo se ličnosti Mulla Hajdarije.
U jednoj od predaja se kaže da je Mulla Hajdarija upravo na izvorištu Vrelo, i na mjestu gdje se danas spaja Hatin potok i Bratovanac, uzimao abdest, a zatim bi svako jutro išao prema brdu Vis i da je na brdskom masivu Visa klanjao rane sabahe. Poonavljalo se to u periodima od po četrdeset dana. Danas se to mjesto, gdje je Mulla Hajdarija klanjao naziva Mulla Hajdarijino dovište ili sedžda. Sa tog mjesta se pruža predivan pogleda na okolinu.
U drugoj opet predaji se navodi podatak da je Mulla Hajdarija sa svojim snahama vrhao pšenicu na guvnu. I da je u jednom trenutku počeo štapom udarati u zemlju i pri tome učeći dove. Kada su ga upitali šta radi, on je odgovorio „tučem Ruse“. Kada su se vojnici sa fronta vratili kućama govorili su da bi svi izginuli da im nije Mulla Hajdarija pritekao u pomoć. Naime, historija bilježi da je tuzlanski kapetan Derviš Ahmed-beg (sin vakifa Stare džamije u Priluku kapetana Derviša hdži Hasana bega Osmanpašića) sa vojskom ratovao u Rusiji kod Hoćima. Ako imamo u vidu činjenicu da je šira regija Priluka i Poljica bila pod direktnom upravom tuzlanskih kapetana i kao takva logistički i regrutacioni centar tuzlanske kapetanije, onda je izvjesno da su u ovim borbama, u tadašnjoj dalekoj Rusiji, mogli sudjelovati i vojnici iz ovih krajeva. Vremenski slijed, kontekst i hronoligija, se poklapa sa događajima. Zanimljivo je spomenuti i to da je hajdarija odjevni predmet (prsluk) koji je uobičajen za derviše; što nas opet usmjerava prema sufijskim tradicijama.
Riječ mulla koja se čula u Bosni, upotrebljavala se kao poseban vid uvažavanja za učene ljude i osobe koje su posjedovale respektabilno vjersko znanje. O tome svjedoči i sljedeća predaja. Jednoga dana Mulla Hajdarija je čuvao stoku na pašnjacima te ga je tu zatekao neki mladić koji se vraćao iz škola u Istanbulu. Započeli su razgovor i onda ga je Mulla Hajdarija upita za tumačenje nekog pitanja. Kada ovaj to nije znao, odgovor je dao Mulla Hajdarija. Nepoznati mladić je to prokomentarisao riječima: ništa od moje nauke i deset godina školovanja po Istanbulu, kada jedan čobanin iz Poljicu zna više od mene. Tako je Mulla Hajdarija ostao upamćen u narodnim predajama i lokalnom sjećanju.
Bilo kako bilo, iz ovog vrtloga historijskih zbivanja i dramatičnih događaja, iz čarobne Zemlje Bosne, izronila je i u narodnoj predaji, ostala sačuvana ličnost Mulla Hajdarije koji je ostao upamćen kao klanjač i učen čovjek.
Ne mogu a da ne spomenem još jedno predanje, koje je zabilježio Osman Kasumović Bilježnik, tridesetih godina prošloga stoljeća. Naime kada su Mulla Hajdariju obavijestili da je u toku izgradnja Stare drvene džamije u Poljicu 1804. (koju je gradio kapetan i vojska kapetanije), Hajdarija je upitao gdje su sjekli hrastovu građu za džamiju. Mještani su mu objasnili, a on je onda odgovorio: “Neće na dobro izaći; sjekli su drveće na dovištu”. Stara džamija u Poljicu izgorjela je u požaru do temelja 1993. godine. O džamiji i minulim vremenima, našim znamenitim ličnostima i događajima, svjedoče legende i predanja koja su duboko utisnuta u našu memoriju. Međutim, kako prolazi vrijeme sve blijedi pa tako i predanja. S toga, ovaj tekst, između ostalog, memoriše našu bogatu duhovnost i predstavlja mali dio knjige koja je u pripremi…
(BILJEŠKE I NAPOMENE: Turbe nad mezarom Mula Hajdarije podignuto je 2015. Godine. Almir F. je skupio neke od predaja koje se vežu za Mulla Hadarijinu ličnost te mi je iste ustupio u junu 2017. godine, op. aut.
Mulla Hajdarija se smatra rodonačelnikom nekoliko familija u Poljicu. Iz rukopisa Osmana Kasumovića Bilježnika također saznajemo da je dugogodišnji muhtar u Poljicu bio Mehmed (Memiš) Hajdarić iz Poljica. U njegovom savjetu (medžlis muhtara) bio je između ostalih i Mustafa ef. Imamović. Mehmed je jedno vrijeme pored muhtarske dužnosti bio zakupnik carske desetine (posjedi carskog hasa, op. aut.) kako posjeda u Poljicu tako i šire. Osman Kasumović Bilježnik, rukopis 183.
Mustafa ef. Imamović, bio je kako je do sada poznato, bio efendija iz rane historije Stare džamije u Poljicu, op. aut.
Sa Selmom K. prof. razgovor sam obavio u maju 2017. godine, op. aut.
Hatin potok su posjedi koji su pripadali mojoj porodici. Hata (Hatidža) je bila moja nena, op. aut.
Vrh brda Vis nalazi se na nadmorskoj visini od 435. metara. To je dominantno uzvišenje u široj regiji, op. aut.
Lokalitet Mula Hajdarijinog dovišta veoma ljubazno mi je pokazao Ibrahim H. mutevelija džamata Ugar 2016. godine. Mulla Hajdarijino dovište (sedžda) nalazi se zapadno od vrha Visa, op. aut.
Stotine nišana u ovoj regiji iz razdoblja tuzlanske kapetanije (1730-1835. godine pa i iz kasnijeg perioda) na sebi imaju uklesane detalje raznog oružja koje je tada bilo u upotrebi, op. aut.
U Osmanskom carstvu pa tako i u bosanskom ejaletu, mulle su bile vojne kadije. U svojim nadležnostima, pored ostalog, razmatrali su pitanja vojnih ostavina, intervenisali su po raznim poslovima u vojnim tvrđavama, rješavali su pitanja prihoda mukata i malikana, vodili računa da vojničke plate budu isplaćene, te su imali i druge uloge npr. u slučaju mobilizacija tumačili su odgovarajuće ajete i hadise i moralno bodrili vojnike. No međutim, ukoliko se mulla vezao za funkciju onda je oslovljavan npr. sa mulla ili sa mulla-efendija. A ako je oslovljavan sa mulla uz ime kao npr. Mulla Hajdarija onda je označavao učenost. Međutim, mi ovdje, cijenići komletan kontekst u kojem je djelovao Mulla Hajdarija; predanja koja se vežu za rat, prisustvo kapetanije, brojnih selišta i slično, ne odbacujemo mogućnost da je Mulla Hajdarija imao, možda, i izvjesnu službu unutar vojnih jedinica. No, bilo kako bilo, prema svim dostupnim predajama; njegova učenost je neupitna. O ulozi i fukciji mulle u bosanskom ejaletu vidjeti: Azra Gadžo Kasumović, Mulla u bosanskom ejaletu, Anali Gazi Hsref-begove biblioteke, knjiga XXVII-XXVIII, Sarajevo 2008., 5-67. ) /dr. sc. Suadin Strašević/
