Bosanskohercegovačka treća regimenta (Tuzla) proslavila se u Prvom svjetskom ratu. O njoj je Pero Blašković napisao knjigu «Sa Bošnjacima u svjetskom ratu». O knjizi Schacinger je napisao sljedeće: «Nijedan spomenik od kamena ne podsjeća na postojanje nepobijeđene Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 3. Tek jedna knjiga napisana rukom hauptmanna Pere Blaškovića koji je čitav rat pripadao toj smjeloj regimenti.
Najprije kao četni, a poslije kao bataljonski zapovjednik. Pri kraju rata, imao je zadatak da odvede u zarobljeništvo najveći dio Bh. pj. r. 3. Ostao je zauvijek vezan za tu izvanrednu bošnjačku regimentu. „Sa Bošnjacima u svjetskom ratu“, tako se zove ta knjiga, iskrena, bez uljepšavanja, knjiga na čast Bošnjacima Bh. pj. r. 3. Izdana je 1939. godine u Beogradu, odavno je izvan prodaje. Vrlo malo ljudi je posjeduje i čuvaju je kao oči u glavi, slučajno je našavši u antikvarnici ili je kupivši u pijaci. Bila je dragocjena svakome kome stari Bošnjaci mnogo znače».
Da je učeni Schacinger imao pravo potvrđuje i moje iskustvo. Naime, dugo vremena sam tragao za tom knjigom, i neočekivano je pronalazim u Živinicama, kod uličnog prodavača starih knjiga i novina, gospodina E. Berberovića. Knjigu je lično poklonio autor P. Blašković 1939. godine, njegovom djedu, koji je također bio vojnik treće regimente; o čemu govori i posveta. U toku srdačnog razgovora; niz lice živahnog dede Berberovića otrglo se i nekoliko suza. Bio sam ganut i istovremeno ohrabren činjenicom da je sjećanje na ovu slavnu regimentu kod starih Bošnjaka još uvijek živo.
U toku srdačnog razgovora saznao sam, da su zapravo, naši djedovi, Enverov djed i moj djed Bego; bili u istoj regimenti i da su bili ratni drugovi; sa regimentom su prošli njen težak ratni put od Karpata na istoku do Piave i Soče na zapadu… Naš razgovor je dobio novi zamah i trajao je prilično vremena. Sada, neku deceniju poslije prebiram po sjećanjima taj susret… Elem, knjigu sam posudio na čitanje i nisam je ispuštao iz ruku.
Bosanskohercegovačka treća regimenta, u vrijeme Prvog svjetskog rata, nije izgubila nijednu bitku. Zapovjednik u ovoj regimenti Pero Blašković, u svojoj knjizi, navodi sljedeće: „O svojim vrlim vojnicima i ratnim drugovima Bošnjacima moram kazati, da su bili među najboljim vojnicima svijeta. U životu me pratila sreća. Zaista je sreća da sam poslije tolikog ratovanja izvukao živu glavu, a velika je sreća i to, što cijelog rata nisam mijenjao jedinicu, nego sam uvijek ratovao sa istim momcima iz bh 3 Tuzlanskog okruga koji su bili dobri, hrabri i uzorno disciplinirani.
Moji zapisi žele postaviti skroman spomenik vojnicima bosanske treće, sa kojima sam prošao malo dobra, a mnogo zla“. Usljed općeg sloma 1918. godine, zapovjedniku Blaškoviću, pripala je obaveza da najveći dio regimente odvede u italijansko a zatim u francusko zarobljeništvo. Vojnici su se vraćali kućama i nekoliko godina poslije završetka rata. Oni vojnici, koji nisu pali u zarobljeništvo, u organizovanom transportu vratili su se u Tuzlu noću, a da ne nastanu kakve nezgode javljeno im je kako je najbolje da se ratnici sa talijanskog ratišta neopaženo raziđu svojim kućama.
Vojnici u bosanskohercegovačkim jedinicama su tokom Prvog svjetskog rata primili brojna odlikovanja i zlatne medalje za hrabrost.
(Bilješke: W. Schacinger, 296.; P. Blašković, 6-7.: Z. Šehić, 298-300. : S. Strašević). /dr. sc. Suadin Strašević/
Na slikama: naslovna – Oficir BH treće regimente Pero Branković
- naslovnica knjige izdate u Beogradu 1939 godine
2. fotos ratne rezerve okruga Tuzla
