Komentari

Piše: Dr.sc. Enver Išerić – Kako se izdaje DRŽAVA

Bosna i Hercegovina u svojoj dugoj istoriji prolazila je kroz vrlo teške i dramatične periode, ali je uvijek imala dovoljan broj izuzetno jakih društveno i politički aktivnih intelektualaca, koji su znali prepoznati prijetnje za opstanak i naroda i države i u datom trenutku adekvatno reagovati. Naravno nije samo to bilo presudno za otklanjanje tih prijetnji, već su njihove aktivnosti bile kombinovane sa drugim okolnostima, kao što su odnosi snaga u međunarodnoj zajednici i regionu.

 

Ipak moramo priznati da uspjeh u ostvarenju bilo kojeg cilja pojedinca ili kolektiva zavisi prvenstveno od njihove volje i spremnosti da ulože svoj trud, znanje i energiju, ali i spremnosti da se odreknu određenih udobnosti ovosvjetskog života i žrtvovanja na tom putu. Žrtvovanje vlastitog života, ako treba, je najveća moguća žrtva koju čovjek može položiti za one stvari ili ideje koje mu život znače. Najmanje što svaki pojedinac može žrtvovati za ostvarenje zajedničkog cilja, je odvojiti određeno, makar i vrlo kratko vrijeme, za dobrobit zajednice u kojoj živi.

 

Ako i to nekome predstavlja poteškoću, a moramo biti svjesni da ima i takvih pojedinaca, onda njihov doprinos će biti u tome da ne rade ništa što će nanositi štetu društvu i državi. Međutim, pošto su svi ljudi od Boga stvoreni različiti, sa različitim mogućnostima i sposobnostima shvatanja i razumijevanja određenih stvari i pojava, ali i sa potpunom slobodom izbora, onda se ne može ni očekivati naše istovjetno djelovanje i reagovanje na određene pojave.

Da zbog toga ne bi došlo do haotičnog stanja u određenoj društvenoj zajednici ili grupi, ljudi su se počeli organizirati i tako nastaju države koje usklađuju sve te pojedinačne interese i ciljeve i osiguravaju sigurnost članova te zajednice. Ali država kao organizacija zahtijeva da na njenom čelu u njenim organima i institucijama budu najsposobniji i najmoralniji kadrovi koji poznaju suštinu države i njene organizacije i koji imaju viziju njenog razvoja.

Ne smije se ni u jednoj državi, ako njeni građani, ili većina njih, istinski želi njen prosperit i opstanak, dozvoliti da glavne procese vode pojedinci koji od svih karakteristika koje bi trebali posjedovati imaju samo ili najizraženiju žeđ za vlašću. Naravno svi mi svjedočimo potpuno drugačijoj situaciji u kojoj građani kontinuirano gube kontrolu nad izborom svojih predstavnika, jer se raznim malverzacijama i izbornim inžinjeringom, kako u izbornom procesu, tako i procesu kandidiranja u političkim strankama, pojavljuju kao „najbolji“ i „spasitelji“ oni koji politiku doživljavaju kao osnovni poziv i kao zanimanje i koji u bavljenju politikom vide šansu da od nje i žive, jer ništa drugo kvalitetno i ne bi mogli raditi. Druga grupa ljudi, koja je izrazito mala, ali ipak postoji, sastoji se od pojedinaca koji kako kaže Max Weber, žive za politiku, a ne od politike. Takvi pojedinci, putem politike služe svojoj zajednici i državi i to daje smisao njegovom životu i korist društvu i državi. Ni u ovom slučaju ne možemo i ne smijemo isključiti činjenicu da i oni koji žive za politiku ipak, na odgovarajući način i žive od politike. Međutim razlika između ove dvije kategorije ljudi je ipak ogromna.

Osim toga, borba za vlast između političkih stranaka, iz koje proizilazi moć, umjesto borbe za njihove objektivne ciljeve pretvara su u borbu za položaje jer „smanjivanje udjela u stranačkim položajima doživljavaju teže od djelovanja protiv njihovih objektivnih ciljeva“. Toga smo bili svjesni i tome smo svjedočili, neko više, a neko manje, u cijelom ovom postdejtonskom periodu, a čini mi se, najjasnija manifestacija i potvrda ove teze, potvrđuje se u ovom periodu implementacije rezultata izbora održanih 2022. godine. I da ne bude nikakve zabune, to je karakteristika svih parlamentarnih stranaka koje će činiti parlamentarnu većinu i onih koje pretendiraju da to budu. To jasno potvrđuju prijedlozi njihovih kandidata za obavljanje najodgovornijih funkcija, koji svojim dosadašnjim „radom“ zaslužuju samo političko penzionisanje ili, ako se kojim slučajem radi o novim licima u politici, ne posjeduju potrebne kompetencije, koji garantiraju uspješno obavljanje poslova u ime građana koji su ih birali i za korist države, odnosno za njenu odbranu i razvoj.

Naravno da od ovog pravila ima izuzetaka, a ovakav zaključak ne proizilazi samo iz naših – građanskih zapažanja, već nam ga iznose i potvrđuju upravo političke stranke i njihovi predstavnici izražavajući svoje nezadovoljstvo uspjehom u količini i vrsti izbornog plijena.

Zabrinjavajuća je činjenica da se na veliki broj položaja ili funkcija, i to u vrlo dugom vremenskom periodu, postavljaju osobe koje niti imaju autoritet niti mogu nositi odgovornost tog položaja. Osim toga, u velikom broju slučajeva, te osobe ne posjeduju menadžerske, odnosno liderske sposobnosti, koje bi svaki rukovodilac trebao posjedovati što znači da ne mogu upravljati ni ljudima ni vremenom, a to bi morale biti osobine svakog rukovodioca.

Nekada njihovo nepoznavanje čak i osnovnih stvari, tjera ih da izbjegavaju komunikaciju sa svojim potčinjenim, a timski rad je za njih nepoznat termin i skoro nezamisliv, jer, umjesto konsultacija sa svojim saradnicima, oni konsultacije vrše i zadatke dobivaju iz centrala svojih političkih stranaka, ili uskog kruga ljudi povezanih i uvezanih isključivo radi ostvarenja svojih ličnih interesa.

Zbog toga za njih predstavlja opasnost svaki pojedinac ili grupa sa integritetom i dugogodišnjim obrazovanjem koji čuvaju čast profesije i države i predstavljaju, iako malu, branu nezakonitog rada i užasne korupcije koja je zahvatila naše društvo. Da bi otvorili puteve svoga djelovanja, oni – nesposobni i korumpirani rukovodioci, udružuju sve svoje snage i argumentima sile i moći, relativiziraju rad, znanje i profesionalizam obrazovanih i stručnih kadrova, i otupljuju njihovo profesionalno djelovanje i razvoj. Na taj način se ugrozio stručni i tehnički učinak kompletnog državnog aparata, što ima direktan negativan učinak na kompletnu privredu i ekonomski razvoj države.

Da je to tako potvđuju i statistički podaci o broju državljana Bosne i Hercegovine koji napuštaju našu državu. Naravno može se reći da je razlog napuštanja naše države, čak i zaposlenih u javnim službama, politička situacija i uobičajena svjetska migracija stanovništva. To je djelimično tačno, ali i takva politička i bezbjednosna situacija prouzrokovana je neradom nekompetentnih kadrova, kojima su lični interesi ispred interesa države i njenih građana, a kod velikog broja ovi opšti interesi se ne mogu uopšte ni registrirati.

Iz naše svakodnevne komunikacije sa bilo kojom grupom građana, bilo da se radi o radnim kolegama, prosvjetnim radnicima, univerzitetskim profesorima, članovima raznih političkih stranaka, u tržnim centrima, na ulicama, u kafićima, restoranima ili na bilo kojem drugom mjestu, možemo primjetiti ogromnu brigu ljudi za opstanak države i naroda.

Zbog toga se stvari moraju hitno mijenjati i to na takav način da se probude sve intelektualne snage i krenu u odlučnu borbu protiv nekompetentnosti, nestručnosti i neznanja, odnosno onih koji posjeduju te karakteristike, a pretenduju da vode procese u ovoj državi. Svakako jedna od tih aktivnosti mora biti i zaustavljanje urušavanja obrazovnog sistema i stavljanje pitanja obrazovanja i nauke u vrh državnog prioriteta.

Sa njima se odlučno mora obračunati, jer osim izdaje države u ratu, državu i njene interese je moguće izdati mi u miru i to prodajom opštih za lične interese. Izdaja države je, siguran sam, a praksa to potvrđuje, i postavljanje nekompetentnih kadrova na značajne državne pozicije, kao i njihovo prihvatanje obavljanja poslova za koje nisu kompetentni, a ta nekompetentnost je toliko vidljiva da su toga svjesni i oni i one političke stranke koje ih predlažu, ali i većina građana. Izdaja države je i korupcija, jer se time podriva ekonomska, a time i odbrambena moć države, te i osobe koje se time bave treba proglasiti izdajnicima.

Komentari
Na vrh