“Ja nikada ne kritikujem niti napadam vladu svoje zemlje kada sam u inostranstvu. Zato to obilno nadoknadim kad se vratim”. Ovako je nekada govorio premijer Ujedinjenog Kraljevstva Winston Churchill.
Nije baš da se aktuelni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u potpunosti ugledao na ovog istaknutog britanskog državnika, koji je obilježio četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća. Tada kao predsjednik Vlade Srbije, Vučić se jednom prilikom sredinom 2016. divio Churchillu:
“Brutalno miješanje BiH”
“Ključna ideologija Winstona Churchilla bila je napredak, boljitak i sloboda njegove zemlje Velike Britanije, a sve drugo je bilo podređeno tome. Dobro je da postoje i oni koji hoće da uče od Churchilla, što znači da je ljubav prema otadžbini kao ključna ideja njima bliža od ostvarivanja njihovih vlastitih interesa”.
A šta je Vučić mogao i trebao naučiti od Churchilla? Odgovor se krije u prve dvije rečenice ovog teksta. Nije Vučić trebao kritikovati ni svoju, a naročito ne neku drugu ili treću zemlju, za dešavanja u četvrtoj. Zvuči pomalo komplikovano, no na Balkanu nas više ništa ne može začuditi.
– Pogledajte brutalno miješanje BiH u unutrašnje stvari u Crnoj Gori, ali niko to nije rekao, niko nije rekao da je to radila Priština i gotovo sve zemlje Zapadnog Balkana. To je ta priča kako Srbija uvijek mora da bude kriva kako bi se napravio balans, a ustvari pravi se disbalans, jer Srbija je uvijek kriva za sve iako nema nikakve veze sa tim. Srbija je kriva, čak i kada šuti – poručio je Vučić iz Verone.
“Želimo najbolje moguće odnose sa Bosnom i Hercegovinom i mir u regionu”, riječi su koje su u više navrata dosad izlazile iz Vučićevih usta. Obično bi ih najčešće izgovarao u društvu svog ‘velikog prijatelja’ Milorada Dodika, još dok je ovaj obnašao dužnost člana Predsjedništva BiH. Bilo je tih sastanaka svako malo, ali više ih baš i nema…
Sada u najboljim odnosima – čak je uopšte upitno i je li u ikakvim – Vučić više nije ni sa Dodikom koji srećom nema tu priliku da kao član kolektivnog šefa države i dalje blati ugled Bosne i Hercegovine svojim neartikulisanim i nekontrolisanim ispadima, naročito onim na međunarodnom planu (na one na domaćem polju smo i navikli!) poput, recimo, onog tokom obraćanja videolinkom predstavnicima Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Trebao bi Vučić – valjda – znati da svojim neodmjerenim, neutemeljenim pa čak i krajnje glupim izjavama o Bosni i Hercegovini (poput ove iz Verone) ne može održati dobre odnose ni sa tom istom Bosnom i Hercegovinom, u koje se tako “iskreno” više puta “kleo”, da bi te njegove “zakletve” čovjek kao melem bez ikakvih predumišljaja i na ranu privio.
Nije dugo bilo otrovnih strelica iz Beograda. Odnosno jeste, ali od Vučićevih trbuhozboraca Ivice Dačića i Aleksandra Vulina. Obično oni izgovaraju ono što Vučić misli. No, pomirljiv ton je ono na šta se Vučić u posljednje vrijeme posebno fokusirao da usadi u uši patriota Bosne i Hercegovine. Pokušava Vučić svojom ulizivačkom retorikom pridobiti one koji možda misle da osim dlake, vuk i ćud mijenja. Ali malo je takvih.
Nepromišljena izjava iz Italije
Svjestan je Vučić da svoj status u očima Bosanaca i Hercegovaca nikada neće moći “popeglati”, jer svi koji su iole upoznati o svemu onome što se zbivalo u Bosni i Hercegovini, dobro znaju i šta se ratnih 90-ih dešavalo na brdima iznad Sarajeva, kojima je patrolirao Vučićev politički otac i lider radikala Vojislav Šešelj, u čijoj je pratnji upravo bio Vučić s puškom, pardon, kišobranom na ramenu.
I onda mu sva ta wannabe pomirljiva retorika padne u vodu zbog spomenute jučerašnje nepromišljene izjave iz Italije. No, ovaj put nećemo mu progledati kroz prste misleći da je iz njega prozborio alkohol, s obzirom da je prilikom izgovaranja takvih besmislica i krajnje neutemeljenih optužbi možda bio “pod gasom”, jer je tada u Veroni bio na sajmu vina.
Brutalnim miješanjem Bosne i Hercegovine u unutrašnje stvari Crne Gore Vučić valjda vidi poruke verbalne i moralne podrške nekolicine bosanskohercegovačkih političara i intelektualaca – na kraju će se ispostaviti – gubitničkom kandidatu u drugom krugu predsjedničkih izbora Milu Đukanoviću. Ako riječi podrške Đukanoviću doista jesu brutalno miješanje Bosne i Hercegovine u izborni proces u Crnoj Gori, kako to da se još niko na to nije požalio upravo iz te iste Crne Gore? Kako to da to brutalno miješanje jedino smeta nekome ko nema, ili barem ne bi trebao imati, nikakve veze s izborima u Crnoj Gori? Pa tako što mu je to smetalo jer se uplašio da bi njegov igrač u “finalu” Jakov Milatović mogao biti ugrožen “brutalnom” verbalnom podrškom prozapadnom, proevropskom i pro-NATO orijentisanom kandidatu Milu Đukanoviću.
Nije Vučić izgleda upratio objavu na Twitter profilu (na kojem je daleko manje aktivniji nego na drugim društvenim mrežama poput Facebooka ili Instagrama) svog ne baš tako dragog zemljaka Nenada Čanka, koji je upozorio na tajanstveno gašenje kamera na graničnim prelazima u Crnoj Gori noć uoči izbora.
“Uprava policije Crne Gore isključila je sinoć kamere na svim graničnim prelazima u zemlji”, napisao je Čanak ujutro 2. aprila, na dan kada je održan drugi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Iz policije su se naknadno oglasili saopštenjem u kojem su poručili da je u pitanju “opterećenje”.
Kako je moguće da kamere na svim graničnim prelazima u Crnoj Gori prestanu raditi baš noć uoči izbora? U mraku se svašta može dogoditi…
A mrak očito zna biti i na graničnim prelazima između Bosne i Hercegovine i Srbije. Prisjetimo se samo desetina, pa i stotina slučajeva izbornog inženjeringa u Srebrenici. Naime, u knjigu državljana Bosne i Hercegovine po skraćenoj je proceduri, za samo jedan dan, znalo biti upisano stotine osoba koje nemaju nikakve veze sa Srebrenicom, koje bi tako dobijale bh. lične karte i mogle glasati na izborima u Bosni i Hercegovini, prekrajajući na taj način izbornu volju Bosanaca i Hercegovaca. Nije li to brutalno miješanje Srbije u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini, gospodine Vučiću?
Srbijanski predsjednik sada je vjerovatno itekako uvjeren da je svoj projekat “srpski svet” pobjedom Milatovića u Crnoj Gori instalirao na velika vrata. Ako je Crna Gora, odnosno rušenje Mila Đukanovića, Vučiću bila posljednja prepreka stvaranju “srpskog sveta”, u Beogradu moraju biti svjesni da će tu ulogu ponosno na svoja pleća preuzeti onaj veći, normalniji dio Bosne i Hercegovine od 51 posto, ali, naravno, u ime svih na 51.209 km². Vučić, Dačić, Vulin, Milatović i ini vučići vremenom će morati shvatiti da je Bosna i Hercegovina tvrd orah. Onaj orah sa kojim ni jedna od najpametnijih ptica – vrana – ne zna kako izaći na kraj. Orah na kojem se lome zubi!
