Rehabilitatorka zločinaca, kako je Sanju Vlaisavljević (HDZ BiH) možda i ponajbolje opisao delegat u Parlamentu FBiH Muamer Zukić (SDA), inače poznata po svojim krajnje ogavnim, nedopustivim, lažnim i na kraju krajeva skandaloznim izjavama o glavnom gradu BiH i njegovim građanima, jučer je dobila neočekivani vjetar u leđa koji joj može vratiti samopouzdanje izgubljeno zbog sramotnih izjava o potrebi rehabilitovanja ratnih zločinaca nakon što izdrže zatvorsku kaznu.
Predstavnici Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), koje se očigledno nalazi u debeloj finansijskoj dubiozi, otišli su joj na noge kako bi tražili pomoć u nastavku finansiranja sarajevskog hrama kulture. A prethodno su joj molbu da ih uopšte i primi u svoje odaje uputili direktor NPS-a Dino Mustafić, predsjednica Upravnog odbora Edina Papo i predsjednik Umjetničkog savjeta Josip Pejaković. Tako su Sanji Vlaisavljević ova tri ugledna imena dala legitimet kao ministrici kulture, iako je bezbroj puta u svojim medijskim istupima pokazala i dokazala da baš i nije kulturna.
Mustafić je na sastanku ukazao na probleme s kojima se NPS suočava godinama, naglasivši da se bez finansijske podrške u pitanje dovodi i egzistiranje samog pozorišta. Papo je navela da baletna umjetnost iziskuje značajnija sredstva kako bi se repertoar obnovio te Ansambl Baleta održao, dok je Pejaković govorio o statusu umjetnika i glumaca te njegovim višegodišnjim pokušajima da se on pokuša približiti regionalnim i evropskim standardima.
Od Čovićeve ministrice svakako da nisu dobili novac, pa čak ni obećanje da će ga uopšte i dobiti. Barem ako je suditi po saopštenju koje je nakon sastanka medijima proslijeđeno iz Federalnog ministarstva kulture i sporta. Vlaisavljević im je poručila da sastankom želi početi dijalog s ciljem nadilaženja svih nagomilanih problema kako u NPS-u, tako i u drugim institucijama.
Sasvim logičnim za Mustafića, Papo i Pejakovića nameće se pitanje – koliko je uopšte bilo moralno ići na noge i tražiti pomoć od osobe koju bi prevashodno trebalo da stave na stub srama zbog njenih brojnih šovinističkih i sramotnih izjava kojima je izazvala opravdane burne reakcije u bosanskohercegovačkoj javnosti?
“Nemam komentar”, rekao nam je kratko bivši direktor NPS-a Izudin Bajrović, upitan da prokomentariše jučerašnji sastanak.
Ni glumac i nekadašnji ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo (KS) Emir Hadžihafizbegović nije bio u prilici da ponudi konkretniji komentar. Doduše, njegov izgovor bio je opravdan jer se nalazi na filmskom setu.
“Nisam sada u prilici, pitajte njih. Ja sam daleko od Sarajeva, snimam film”, kratko nam je rekao Hadžihafizbegović.
S obzirom na činjenicu da je Narodno pozorište Sarajevo kantonalna institucija, još jedno od pitanja koje se ovdje postavlja je – nije li bilo adekvatnije da pomenuti trojac pokuca na vrata kantonalnom ministru kulture i sporta Kenanu Magodi (SDP BiH)? Mada je i njegova moralna vertikala poljuljana nakon optužbi bivše supruge za nasilje u porodici, što je on, naravno, negirao.
Poziva na ostavku Sanje Vlaisavljević jeste bilo. A među onima koji su to zatražili su udruženja žrtava. Međutim, federalni premijer Nermin Nikšić (SDP BiH) na to se oglušio, izvinivši se zbog njene izjave “svima onima koji su njom povrijeđeni”. Svjedoci smo da u modernim zapadnim demokratskim državama funkcioneri ostavke daju i za znatno manje propuste koje naprave. No, ne i u Bosni i Hercegovini, gdje etika i moral kod izabranih i imenovanih zvaničnika i političara gotovo da i ne postoji kao kategorija. A ne naslućuje se ni da će u neko dogledno vrijeme i postojati. Osim ako ne dožive neku nenadanu katarzu, što je ipak teško za povjerovati.
