Kolumne

Piše: Bojan Šošić – HISTORIJSKE OLUJE NISU UNIŠTILE BOSANSKI IDENTITET Dovoljna je iskra progresivnih snaga i Bosna će opstati

U vremenu kada slavimo i prisjećamo se uslova koji su doveli do obnavljanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a ubrzo potom i potrebe da se ta nezavisnost potvrdi i odbrani kroz rat protiv agresivnih nasrtaja njenih susjeda, ne možemo zaobići činjenicu da su ti nasrtaji uvijek bili usmjereni ne samo protiv samostalnosti i nezavisnosti Bosne, već i protiv njenog identiteta. Na taj način možemo uvidjeti dvojakost prijetnji i izazova kojima je naša zemlja bila i još uvijek jeste izložena.

 

Nasrtalo se i nasrće na njenu nezavisnost, jer ona podrazumijeva pravo na samostalno odlučivanje o vlastitoj sudbini, na donošenje vlastitih zakona i uređivanje društva po vlastitom kroju i nahođenju, a na identitet jer je on prosto ono po čemu je Bosna bila i ostala – Bosna. Nema pregnantnije formulacije o nezavisnosti od onog bezbroj puta ponovljenog i na poslijetku ostvarenog, izrijeka Fate Orlović kada kaže „Ne dam svoju avliju.“ I nema jasnijeg određenja neupitnosti identiteta Bosne nego što ga je izrekao Tito riječima „Bosna će biti Bosna“. S tim jasnim i principijelnim stavom odbranjen je političko-pravni položaj Bosne i u jeku Drugog svjetskog rata, pred onima u KPJ koji nisu dijelili stav i viđenje budućnosti Bosne s onima koji su iz nje potekli, i koji su dali najznačajniji doprinos formulisanju vrijednosti ZAVNOBiH-a, koji su davali novi smisao svojoj Bosni iznjedrivši i dokumente, po onovremenom viđenju ljudskih prava i sloboda, dostojne najnaprednijih društava.

 

 

Dvojakost ovih nasrtaja odrazio je i u vremenu kada je trebalo ponovo potvrđivati i braniti nezavisnost ove zemlje 1992. godine, u jednom pismu „Tribini“ lista Oslobođenje i Branko Mikulić, jednostavnim riječima: “Svojataju nas i kontrolišu, istovremeno.”

Ova formula može stajati kao gotovo trajan opis stanja i izazova s kojima se Bosna suočava. “Mi, Bosanci i Hercegovci suočeni smo sa hegemonističkim pretenzijama sada na dijelove, a sutra na cijelu našu domovinu.”, zapisaće u istom pismu Mikulić. Ali dok se ne može poreći da je u pogledu autonomije njen kapacitet bio nerijetko kroz vijekove slaman i osporavan pa i opet uskrsavan, isto je tako neupitno da je Bosna ipak zadržavala i svoje ime i svoje geopolitičke konture. Formalno, identitet nečega dat je upravo imenom.

 

 

Ta činjenica može nam uliti nadu da će Bosna kao i nebrojeno puta do sad, uspjeti da odoli pritiscima onih koji bi i danas da je svojataju i kontrolišu. Ali ne smije biti dovoljna da se uzdamo da će takav otpor uslijediti sam od sebe, ne bez svijesti Bosanaca o tome kako se stvarno njena autonomija i njen identitet stavljaju na kušnju, otimaju, komadaju, nekad lažno i perfidno prisvajaju, i na koncu negiraju. I ne smije ta svijest biti ni lišena znanja o tome kako se ta nezavisnost, a možda i prije taj identitet, čuvaju i štite.

 

 

Ne može se ipak nijekati činjenica da znatan dio prijetnje leži kao i uvijek unutar same Bosne ili barem unutar onih njenih dijelova koji su već u prevelikoj mjeri uzele na sebe da zrcale destruktivne težnje izvana, koji bi bili spremni da pomognu da Bosna „šaptom padne“. „Niko neće posjeći šumu dok sjekira nema držalo“, svjestan je narod. „Mi smo u načelima nacionalsocijalizma, Vašeg pokreta, osjetili da on jedini donosi pravdu, red i mir u Evropu koja je zatrovana i upropašćena demokratizmom”, pisalo je tako u svojevrsnom Memorandumu koji su Uzeir-aga Hadžihasanović, Mustafa Softić, Suljaga Salihagić i po svoj prilici Muhamed ef. Pandža, uputili u novembru 1942. godine, kako je stajalo – „našem Führeru“. A upravo ti pravda, red i mir, ne u Evropi, već u Bosni trebaju biti stvarni predmet onih koji se o njoj brinu, i nikoga drugog, jer upravo na tom planu se dokazuje nezavisnost.

 

 

Red iz haosa, ordo ab chao, treba i dan-danas biti ponovo uspostavljen jer je red degradiran uporno i sistematski, a haos kreiran djelovanjem i izvana i iznutra, i prije i nakon obnavljanja formalne nezavisnosti Bosne i Hercegovine referendumom 1992. godine. Iznutra, jasno je, kao i mnogi drugi, vidio i Mikulić, kada je u istom onom tekstu s građanima Bosne i Hercegovine nepuno stoljeće nakon što je iz Bosne Hitleru odaslan sraman manifest lojalnosti podijelio bojazan riječima: „U septembru prošle godine izjavio sam da se pribojavam ‘pete kolone’ u Bosni i Hercegovini. Taj strah, nažalost, pokazao se opravdanim. Naime, sve je izvjesnije da u Bosni i Hercegovini ima onih koji su u službi ostvarivanja tuđih interesa i pretenzija na našu domovinu.”

 

 

Na jedan od mehanizama pritiska dužan sam, vjerujem, da naročito upozorim. Kada su autonomija i identitet bića izloženi stalnim prijetnjama, a adekvatna podrška odsustvuje ili oskudijeva, sužava se paleta mogućih odgovora na te izazove. Nerijetko se kao krajnji izlaz čak može doimati da je konačna prilagodba, onaj mehanizam koji bi inače garantovao opstanak, takva da se razvije autodestrukcija i fatalizam, da se gurne glava u pijesak u nemogućnosti uklanjanja prizme iskustva nametnute traume, da se ne samo povjeruje da se sve urotilo protiv, već i da se prihvati opsjena da je i odustajanje od otpora i samouništenje jedini zadatak koji ostaje da se samo brže okonča okrutni posao agresora. Ali pored svega ovoga što nam se doima kao vječiti usud Bosne i Hercegovine, okršaj s nasrtajima izvana koliko i s unutrašnjim kolaboratorima i kolaboracionistima nasilnika, upravo tu – unutra, leži i klica preobražaja i opstojnosti.

Kako reče fra Petar Anđelović obraćajući se članovima franjevačke zajednice u februaru 1992. godine, pred održavanje referenduma o nezavisnosti BiH, „kad se mnoga duša koleba, kad je u opticaju tako mnogo i nejasnih i nepromišljenih, a smišljeno odbačenih ‘rješenja’, mogućnosti, kad je mnogo nesreće, potrebe i straha – čas je za hrabrenje, za poticaj. Bosna je zemlja i nama dosuđena, a i mi njoj.“

 

Kada postoji svijest o pozitivnim i progresivnim snagama koje postoje unutar ove zemlje, makar da su samo iskra, a nekad je dovoljna samo iskra, onda se može računati da je moguće očuvati životvornu srž identiteta, njegovu stabilnost, ali i osnovu promjene ili reorijentacije, osnovu oporavka od pretrpljenog nasilja.

 

 

Piše: Bojan Šošić, član Predsjedništva Asocijacije intelektualaca Krug 99/ Patria

Na vrh