Nakon tri sedmice rata Izraela i Hamasa odnos mnogih država prema zvaničnom Tel Avivu se mijenja, ali najsporije na Bliskom istoku gdje se nalaze njegovi navodni „smrtni neprijatelji“.
Da će rat u Pojasu Gaze koštati Izrael ugleda u svijetu primjetio je i bivši premijer i komandant vojske Ehud Barak. „Izrael će „vjerovatno izgubiti podšku svjetske javnosti“, rekao je Barak u intervjuu za Foreign Policy i dodao da misli će uz tu zemlju ostati Sjedinjene Američke Države, iako će stvari i tamo „biti sve komplikovanije“.
Osuda Izraela u velikom dijelu svijeta nije iznenađenje. Ubistvo oko četiri hiljade djece u tri sedmice teško je opravdati. Iako su Izraelu naklonjeni gotovo svi veliki mediji u Sjedinjenim Državama i Zapadu uopšte, sve je više onih koji pitaju zašto se Izrael ne osudi. To vidimo na društvenim mrežama, u istupima opozicionara, parlamentaraca, intelektualaca, javnih ličnosti i vjerskih vođa.
Mnogi su iz redova jevrejskog naroda osudili ponašanje Izraela, a neki od njih su među najvećim kritičarima odnosa Izraela prema Palestini.
Većina evropskih država pratila je stav Sjedinjenih Država da Izrael „ima pravo da se brani“, ali mnogi nisu iskazali bezrezervnu podršku Tel Avivu. Otvorene kritike na račun ponašanje Izraela stigle su od nosica vlasti u Španiji, Hrvatskoj, Norveškoj, Bosni i Hercegovini, Irskoj, Turskoj…
Ipak, glasniji od ostalih i sa konkretnim potezima su države Latinske Amerike. Vlasti Bolivije, Kolumbije, Čilea, Argentine, Brazila ili Meksika civile u Gazi brane srčanije, u skladu sa svojim mogućnostima u njima dalekom dijelu svijeta, nego neke većinski muslimanske države.
Najveći kritičari operacija Izraela u Pojasu Gaze su Turska i Iran –nearpaske države, a vojnu pomoć Hamasu bi mogli pružiti Iran, libanski šiitski Hezbollah, šiitske milicije i vlasti u Siriji, šiiti iz Jemena i Iraka, što je navelo Washington da pošalje nosače aviona na Bliski istok.
Ove sedmice Jordan je povukao ambasadora iz Izraela i saopštio da će ga vratiti na radno mjesto kada prestane napad na Pojas Gaze. Bahrein je također opozvao ambasadora i prekinuo ekonomske veze sa Izraelom. Najveće arapske većinski sunitske države Egipat i Saudijska Arabija do sada su blago reagovale, pozivajući Zapad da spasi Palestince i da zaustavi Izrael.
Kako je moguće da neke države Latinske Amerike snažnije osude Izrael od njegovih bliskoistočnih susjeda koji se ponekad percipiraju kao „neprijatelji“ jevrejske države?
Pobuna koja traje
Ponašanje latinoameričkih država koje vode ljevičari nije iznenađenje za one koji prate procese u tom dijelu svijeta posljednjih decenija. Ove države su se mnogo puta svrstale u protivnički tabor Sjedinjenih Država. Tako je, recimo, bivši venecuelanski vođa Hugo Chávez 2008. godine desničarsku vlast u Kolumbiji, blisku Washingtonu, nazvao „Izraelom Latinske Amerike“, optužujući predsjednika Alvara Uribea da je sluga koja želi regionalne podjele i rat.
Sličnih primjera je mnogo, a ima primjera da su neki stavovi prema ostatku svijeta postali etablirani i ne zavise od odnosa prema Washingtonu ili Moskvi. Na primjer, većina država Latinske Amerike osudile su u Ujedinjenim nacijama Rusiju za agresiju na Ukrajinu, ali nisu uveli sankcije. Washington i Moskva su se trudili da ih privuku u svoj tabor i nisu uspjeli.
Noviji primjer je odnos Brazila i ljevičarskog predsjednika na čije je partnerstvo američki predsjednik Joseph Biden ozbiljno računa. Luiz Inácio Lula da Silva je dao nekoliko izjava o ratu u Ukrajini koje su zasmetale Kijevu i Zapadu, dok je Benjamina Netanyahua optužio za „ludilo“ jer „želi da uništi Pojas Gaze“ i pozvao Izrael da prestane sa napadima.
Politički interesi i savjest
U osudi Izraela za napad na Pojas Gaze najdalje je otišla Bolivija, najsiromašnija država Latinske Amerike. Bolivija je „odlučila da prekine diplomatske odnose s državom Izrael u znak odbacivanja i osude agresivne i nesrazmjerne izraelske vojne ofanzive koja se odvija u Pojasu Gaze“, rekao je zamjenik ministra vanjskih poslova Freddy Mamani. „Odbacujemo ratne zločine koji su počinjeni u Gazi. Podržavamo međunarodne inicijative za garantovanje humanitarne pomoći, u skladu s međunarodnim pravom“, istakao je bolivijski predsjednik Luis Arce.
Na ovaj potez ih je pozvao bivši predsjednik Evo Morales koji je 2009. godine iz istog razloga prekinuo diplomatske odnose sa Tel Avivom, a privremena desničarska predsjednica Jeanine Áñez obnovila 2020. godine. On je predsjednika Arcea pozvao da to učini jer tako „osjeća narod Bolivije“, da je to stvar „dostojanstva i solidarnosti našeg naroda“ i pozvao da se Izrael proglasi „terorističkom državom“, Netanyahua prijavi međunarodnom sudu i da se od SAD-a i Evropske unije traži da „objasne“ zašto daju „političku, vojnu i diplomatsku“ podršku za zločine.
Događaje u Pojasu Gaze Kolumbija i Kuba su opisale kao „genocid“. Kolumbijski predsjednik Gustavo Petro vodio je raspravu na društvenim mrežama sa izraelskim ambasadorom u Bogoti i zaprijetio da će prekinuti diplomatske odnose. Bogota je opozvala svog ambasadora iz Izraela, a isto je uradio i Čile.
„Odlučio sam da opozovem našeg ambasadora u Izraelu. Ako Izrael ne zaustavi masakr palestinskog naroda, ne možemo ostati tamo“, rekao je Petro. „To se zove genocid, oni to rade kako bi uklonili palestinski narod iz Gaze i preuzeli je”, rekao je Petro. „Šef države koji je počinio ovaj genocid je zločinac protiv čovječnosti“, dodao je.
Predsjednik Čilea Gabriel Boric je rekao da u nevini civili glavne žrtve izraelske ofanzive. A iz čileanskog Ministarstva vanjskih poslova osudili „kolektivno kažnjavanje“ palestinskog naroda. Kritikama i pozivima na prekid vatre pridružili su se Meksiko, Argentina i drugi.
Izrael je uzvratio da se Bolivija „predaje terorizmu i ajatolahovom režimu u Iranu“ i „teroristima Hamasa“, a da Kolumbija i Čile trebaju da „osude terorističku organizaciju Hamas, koja je klala i otimala bebe, djecu, žene i starce“.
Sloboda košta
Ovakav odnos dijela država Latinske Amerike prema Izraelu, posebno njenih najsnažnijih država (Brazil, Meksiko, Argentina, Kolumbija i Čile) svakako je dijelom uslovljen činjenicom da je najveći saveznik te bliskoistočne države Washington, koji se bori za uspostavljanje kontrole u svom „zadnjem dvorištu“, potiskujući Rusiju, Kinu i prethodno evropske sile.
Ipak, ti stavovi su i rezultat političke i društvene svijesti tamošnjih naroda koji su u vrtlogu sukoba država, domaćih elita, obračuna velikih sila i ličnih ambicija pripadnika elite.
Pored toga, religija igra važnu ulogu u ovim većinski katoličkim državama, bez obzira da li su na vlasti ljevičari ili desničari. Naime, pored kubanskih vladajućih ateista, u Latinskoj Americi mnogi ljevičarski pokreti žele socijalizam ali se ne odriču religije. To je jedan od razloga zašto se neki pripadnici crkve često nađu na meti Washingtona ili drugih sila. Nadbiskup Óscar Romero je najpoznatiji primjer onoga šta znači ustati u zaštitu potlačenih i nemoćnih.
Međutim, vjerovatno glavni razlog ovakog ponašanja velikog broja država Latinske Amerike je teško izborena samostalnost u odlučivanju, koja i danas zna biti ukinuta nakon promjena poslije izbora ili vojnih udara. Tamošnji narod i političke elite su okusili kako izgleda sloboda političkog odlučivanja i ne žele da se odreknu te privilegije bez obzira na veliku cijenu koju plaćaju. Tu privilegiju najveći broj arapskih i bliskoistočnih naroda i država nisu nikada imali.
