Prema dostupnim podacima trenutno se u svijetu vodi preko stotinu oružanih konflikata. Neki od njih su manjeg obima i intenziteta, a neki se vode sa ogromnom žestinom, na ogromnom prostoru i gdje se broj ubijenih ljudi mjeri u stotinama hiljada. Neki traju svega nekoliko mjeseci, a neki decenijama i još uvijek nisu blizu svome kraju. Međutim, samo neki ratovi dobiju pažnju međunarodne javnosti. Ovi drugi, koji se najčešće vode u Africi i Aziji, često nisu ni vijest u najvećem broju medija. Zato su neki od njih, od strane različitih autora, opisani kao „zaboravljeni ratovi“. Na ovome mjestu, petkom, bavit ćemo se nekim od tih oružanih sukoba i u kratkim crtama predstaviti šta žele zaraćene strane i u kojoj mjeri velike svjetske sile stoje iza njih. Danas ćemo se osvrnuti na rat u Afganistanu koji vode talibani i ISIL.
Vijesti iz ratom zahvaćenog Afganistana u ostatak svijeta stižu desetljećima, a glavni akteri su talibani koji se bore protiv bilo koga ko zakorači na prostor te države. Neuspjeli pokušaji SSSR-a i Sjedinjenih Američkih Država da ovladaju ovim prostorom samo su dio regionalne političke slagalice, budući da tamo djeluju i druge sile, poput Kine, Pakistana, Irana i Indije te niza manjih država i pokreta nastalih na plemenskim vezama i savezima.
U sjeni odlaska vojske SAD iz Afganistana, vodio se jedan od nekoliko ratova u Afganistanu i okolnim državama. Ulazak talibana u Kabul ne znači da su ratovi završeni, štaviše mnogi su prošireni i sada nema velike sile koja je spremna poslati svoju vojsku na teren. Tako je prisustvo SAD u Afganistanu, paradoksalno, radovalo i ljutilo Rusiju i Kinu. Moskvi i Pekingu je bilo drago da se SAD upuštaju u borbu protiv nedržavnih aktera koji mogu zapaliti čitavu regiju, dok taj rat odnosi američke živote, resurse i ugled. Ljutila ih je mogućnost da SAD pobijede u tom ratu i ostanu dugo na njihovim granicama.
Jedan od ratova koji onemogućavaju Centralnu Aziju u postizanju trajne stabilnosti jeste rat talibana i ISIL-a, dvije organizacije koje međunarodna zajednica tretira kao terorističke. Sukob talibana i ISIL-a je višeslojan i zadire u gotovo sve pore društvenih odnosa. Dvije grupe se bore za teritoriju, za ideološku supremaciju, kontrolu nad kriminalnim aktivnostima, prekogranične veze i monopol na silu, koristeći sva raspoloživa sredstva uključujući i terorističke napade. Zadnji obračun desio se jučer kada je talibanskog guvernera provincije Balkh Mahammada Dawooda Muzammila ISIL ubio u terorističkom napadu, dok je boravio u svojoj kancelariji u Mazar-e Sharifu. Muzammil je najviše rangirani talibanski zvaničnik kojeg je ISIL ubio od njihovog povratka na vlast.
Značajne razlike
Gotovo osam godina, u pozadini svih afganistanskih i regionalnih previranja, traje rat talibana i ISIL-a koji je od tada više puta promijenio ime. Taj rat je nastavak rata kojeg su u Siriji vodili Al-Qaida i ISIL, sporeći se oko „ispravnog“ tumačenja islama. Sirijska Al-Qaida je u odličnim vezama sa poznatom Haqqani mrežom koja djeluje u Afganistanu i Pakistanu, a koji su podržavali talibane. ISIL je dobio podršku od Mullah Dadaullah Fronta i Islamskog pokreta Uzbekistana koji djeluju u Afganistanu i u okolnim državama. ISIL vjerovatno ima i veze sa Turkistanskom islamskom partijom koju sačinjavaju i Ujguri, a čijih se akcija najviše pribojava Kina. Suštinski to je sukob niza pokreta koji djeluju u Centralnoj Aziji, ali u novom aranžmanu i pod drugim imenima.
Pokreti koji su se zakleli na vjernost ISIL-u dobili su pojačanje iz te grupe, budući da je dio boraca iz Iraka i Sirije došao u Afganistan. Kako je moguće da pripadnici terorističkih grupa mogu prelaziti iz države u državu u trenucima sveopšteg rata protiv njih? Prema tvrdnjama iz Rusije, a koje su tamošnji iznosili mediji tokom rata u Siriji, dio boraca ISIL-a je helikopterima prebačen u Afganistan po nalogu Sjedinjenih Američkih Država koje su htjele da oslabe talibane. Rusi za ove tvrdnje nikada nisu ponudili nikakve dokaze. Neki mediji su pisali da je Rusija ta koja prebacuje borce ISIL-a u Afganistan kako bi američka vojska, pored talibana, dobila novog protivnika na terenu i smanjila broj svojih protivnika u Siriji. Ni za ovu tvrdnju nikada nisu ponuđeni dokazi.
Od 2015. godine u Afganistanu je prisutan ISIL Khorosan (poznat i pod imenom ISIL-K i IS-K) u čijim je redovima mnoštvo povratnika sa ratišta u Siriji i Iraku. Od tada traje jačanje ove grupe, jer se pridružuju postojeći pokreti iz Afganistana i okolnih država. Na neki način to je skup pripadnika različitih naroda koji se opiru većinski paštunskim talibanima, čime konflikt dobija i crte etničkog sukoba, iako sa obje strane poručuju da je poveznica za njihove članove isključivo islam. Međutim, bilo bi više nego pogrešno zaključiti da regionalne, plemenske, jezičke i etničke razlike ne igraju bitan faktor u povezivanju i pokretanju grupa. Tako, naprimjer, Islamski pokret Uzbekistana želi svrgavanje vlade te zemlje, dok talibanima to nije primarni cilj. Sa druge strane, talibanski saveznici u Tadžikistanu, što su ustvari Tadžici iz Afganistana koji u toj zemlji čine između 20 do 40 posto populacije, žele da svrgnu vladu Emomalia Rahmona.
Odnos snaga u nestabilnoj regiji
Pojava grupe ISIL-K u Afganistanu, a onda i u okolnim državama, trajno je promijenila stanje na terenu. Nije poznato koliko boraca ima ova grupa i njeni saveznici, ali se procjenjuje da ih je između 10 i 15 hiljada. Na ogromnom i slabo naseljenom prostoru prisustvo ovoliko iskusnih ratnika spremnih da se žrtvuju za ideologiju pokreta ne raduje vlade u regiji.
Talibanske snage su decenijama bile gerilske, a sada je njihov protivnik upravo takav. U junu 2021. godine Ujedinjene nacije su procijenile da u Afganistanu djeluje preko deset hiljada stranih boraca, od čega najveći broj pripada talibanima i ISIL-u. Uz prisustvo američke vojske i saveznika, afganistanskih službi i onih u okolnim državama, grupe koje djeluju u Afganistanu i Pakistanu od 2008. do 2018. godine samo u Kazahstanu, Tadžikistanu i Kirgistanu izvele su 19 terorističkih napada sa bilansom od 138 mrtvih.
Odlaskom SAD iz Afganistana ISIL je dodatno ojačao, odnosno proširio svoje djelovanje na čitavu zemlju, pa gotovo da nema mjeseca da ne izvrše neki napad. Talibani naprosto nemaju mehanizme za borbu protiv konspirativne grupe koja napada iznenada i cilja civile, državne zvaničnike i vojsku. Talibanske snage su porazile ISIL 2019. godine u više bitaka na istoku Afganistana, gdje je postojao „kalifat“. Međutim, ISIL tada mijenja taktiku i asimetrično ratuje, pa je s odlaskom Amerikanaca iz Afganistana, budući da su talibani morali snage prebaciti ka Kabulu, opet uspostavio kontrolu nad određenim teritorijama. U novembru prošle godine talibani su ubili Abu al-Hasana al-Hashimia al-Qurashia, Iračanina na čelu ISIL-a u Afganistanu kojeg je u audio poruci za „trećeg kalifu“ proglasio glasnogovornik ISIL-a Omar al-Muhajir. Nakon njegove smrti imenovan je njegov nasljednik.
ISIL često cilja Hazare i šiitsku manjinu što tjera Iran da ponekad sarađuje sa talibanima. Zbog sličnih razloga Kina daje sve od sebe da ima odlične veze sa talibanima. Peking na taj način želi imati prijatelja u Kabulu, ali i smanjiti potencijal svih snaga koje podržavaju Ujgure u Kini, ili u susjednom Tadžikistanu. To što su talibani uspostavili dobre odnose sa Kinom dodatno je gorivo za ISIL koji pitanje Ujgura koristi kao svoju propagandu o njihovom ispravnom učenju i pogrešnom talibanskom pristupu.
U dosadašnjim sukobima talibana i ISIL-a stradale su hiljade boraca s obje strane, kao i brojni civili. Tačan broj ubijenih još niko nije utvrdio, a sukobi ne prestaju. Samo ove godine ISIL je usmrtio nekoliko desetina talibana i civila, nakon što su bombaši samoubice napale aerodrom u Kabulu, hotel u kome odsjedaju stranci koji posjećuju Kabul, ministarstvo vanjskih poslova Afganistana, da bi jučer bio ubijen pomenuti guverner provincije. Zbog smanjenog prisustva stranih zvaničnika i medija u Afganistanu javnost, uglavnom, sazna samo za one operacije o kojima izvijeste talibani i ISIL.
Ovaj rat unosi više straha u šta bi se mogao pretvoriti od onoga šta jeste u ovome trenutku, pa bi se moglo desiti da bi titulu „zaboravljenog rata“ mogao izgubiti preko noći.
Na rat talibana i ISIL-a cijela Centralna Azija gleda sa velikom dozom straha. Povratkom talibana u Kabul Tadžikistan je na granice izveo desetine hiljada vojnika, strahujući da bi talibanski saveznici iz grupe Jamaat Ansarullah (poznati i kao Tadžikistanski talibani) mogli krenuti da svrgnu vlast u Dušanbeu. Rusija je tada Tadžikistanu obećala zaštitu u slučaju napada talibana, a Kina je dobila dozvolu za uspostavljanje između 30 i 40 vojnih baza u toj zemlji, uz granicu sa Afganistanom, što je posebno naljutilo talibane i ISIL koji to smatraju saučesništvom tadžikistanske vlade u kineskom ratu protiv Ujgura.
Sukob dvije grupe dešava se u dvorištu nuklearnih sila (Kina, Indija, Pakistan i Rusija), Irana kao regionalne sile, niza centralnoazijskih država koje imaju napete odnose koji često rezultuju kraćim ili dužim vojnim obračunima (naprimjer, Tadžikistan i Uzbekistan) zbog postojećih otvorenih pitanja koje niko nije bio sposoban riješiti. Razvoj odnosa u tom dijelu svijeta plaši i SAD, Evropu i države Bliskog istoka zbog mogućih terorističkih napada izvan Afganistana i regije. Kineska inicijativa „Pojas i put“ mogla bi biti prekinuta na svojoj prvoj stanici, u provinciji Xinjiang koju naseljavaju Ujguri, Pakistan bi mogao ući u daljnje prekogranične obračune, a ono što je Zbigniew Brzezinski nazvao „etnički kazan“ mogao bi proključati u Tadžikistanu, Kirgistanu, Uzbekistanu i Kazahstanu i zahvatiti „mehki trbuh“ Rusije. Sličan, ali ne tako dramatičan scenarij, mogao bi pogoditi Iran i Indiju. Povlačenjem SAD iz Afganistana sav teret sređivanja stanja u regiji pao je na centralnoazijske države.
